Izvlačenje iz konteksta

Floskula kako se ne bi trebala rezati prava djelatnika u javnom sektoru jer će utjecati na pad potrošnje posebno je opasna jer potrošnja nije perpetuum mobile.

Jedan od načina kako pokolebati mladog poduzetnika jest gledati ‘Nultu točku’ na HTV-u i slušati izjave predstavnika sindikata koje, uz najdublje poštovanje, mogu konkurirati za Nobelovu nagradu za ekonomsku glupost.

Naime, predstavnik sindikata ističe da ‘nema privatnog i javnog sektora’, da ‘treba uvesti ciljanu inflaciju od 6 do 10 posto kako bi se potaknula proizvodnja jer za to postoje razvijeni teorijski modeli’, kako ‘krupni financijski kapital iz Njemačke pozajmljuje novac državama u problemima po jako visokim kamatnim stopama’, kako ‘država ne smije štedjeti u doba recesije’ te, naposljetku, predstavniku HUP-a spočitava da se vi poduzetnici okrećete politici i ortačkom modelu poduzetništva.

Nevjerojatna je količina elokventnosti i sposobnosti tog istog predstavnika sindikata da vještim biranjem dijelova mozaika o kojima će govoriti, manipuliranjem statističkim podacima i tražeći one brojeve koji podupiru njegove teze (statističari to zovu ‘data mining’) te izvlačenjem stvari iz konteksta slažući ih u fraze koje širokim masama gođe uhu i permanentno opravdavaju postojanje samih sindikata, zavarava one koji vjeruju da je rješenje u ‘novoj filozofiji i pristupu države rješavanju ekonomskih problema’. Kombinacija neznanja i moći da se utječe na politiku vrlo je opasna za gospodarstvo i ne smijemo se zavarači da će nam biti bolje ako se ‘narodu napokon pomoglo jer su sačuvana sva stečena prava’. Hrvatskom gospodarstvu prije svega je potrebna privatna inicijativa i poduzetničke lokomotive koje su sposobne (i voljne) vući sve vagone.

Nemojmo zaboraviti da sve četiri komponente BDP-a ovise o stanju u gospodarstvu, koje pak ovisi o stanju u privatnom sektoru. Nema i neće biti sposobnosti servisiranja nikakvih prava djelatnika u javnom sektoru ako privatni sektor posuđane. Floskula kako se u recesiji ne bi trebala rezati prava djelatnika u javnom sektoru jer će utjecati na pad potrošnje posebno je opasna jer potrošnja nije perpetuum mobile.

Gospodarstvo odnosno privatni sektor posustaje, što se reflektira i na sporijem punjenju proračuna u prvom kvartalu, što sugerira da se pod svaku cijenu treba fokusirati na ono što nas ultimativno sve hrani (gospodarstvo i privatni sektor), a ne na one koji se hvale koliko mogu pojesti! Nemojmo podlegnuti pritiscima, zabludama i floskulama kako će se realnom sektoru pomoći održavanjem postojeće državne potrošnje.

Jedna od (brojnih) razlika između privatnog i javnog sektora (za koje prije spominjani sindikalist tvrdi da nema razlike) jest u načinu prilagodbe potrošnje u teškim vremenima – prilagodba u privatnom sektoru događa se spontano, kao rezultat funkcioniranja tržišnih sila i pod prijetnjom gubitka vlastitog novca.

S druge strane, prilagodba potrošnje u javnom sektoru događa se nespontano, kao posljedica pregovora dviju strana (države i sindikata) koji pod prijetnjom gubitka vlastitih pozicija razglabaju kako trošiti tudi novac. Ako će ti pregovori završiti na simboličnom smanjenju stečenih prava i dogovorom kako država treba napisati još jednu strategiju razvoja, mislim da ulazimo u slijepu ulicu i da će se javni sektor morati prilagoditi silom jer se ne može živjeti na dugi rok na državnim jaslama nedovoljno mareći za ono što se događa u realnom sektoru (pa zato se i zove realnim sektorem!).

Naposljetku, istaknuo bih kako ostajem veliki zagovornik racionalne javne potrošnje, velikih poduzetničkih sloboda i privatne inicijative. Istodobno, veliki sam skeptik kad je riječ o pisanju državnih razvojnih gospodarskih strategija (navodno ih je već više od 10-ak pri dovršetku, a pokrivaju razne ‘poželjne i nepoželjne grane’) jer pokušavaju reći privatnom sektoru što je dobro raditi (a što nije).

Za ilustraciju ću citirati zamjenika ministra gospodarstva koji kaže kako će ‘Industrijska strategija biti svojevrsni priručnik za poduzetnike i investitore, da vide gdje im se isplati ulagati’. Takve su izjave opasne jer sugeriraju izravan ekonomski paternalizam od države bez preuzimanja odgovornosti ako ‘to u što se prema strategiji isplatio ulagati’ poduzetniku ipak ne bude isplativio? Duboko vjerujem kako je najbolji način da država pomogne gospodarstvu taj da ga se kloni što je više moguće osim u tri domene: (i) osiguranju pravnog okvira i adekvatne sudsko zaštite, (ii) pružanju relevantne bazične infrastrukture te (iii) pružanju tekućih usluga i servisa poduzetnicima i građanima uz što je moguće manje troškove. Ostalo prepuštite privatnom sektoru – posebno odluke o tome u što ulagati. A ti, mladi poduzetnici, na posao!