Sreća u nesreći

Zakonodavac bi trebao precizno definirati djela za koja se zatvorska kazna može zamijeniti radom za opće dobro, a zbog kojih se teških djela mora u zatvor.

Svilan bi zbog svojega neospornog iskustva u medijskoj industriji bio dobrodošla pomoć mladim novinarima u, primjerice, edukativnom projektu u organizaciji lokalne ustanove, no rad s onima kojima treba nečije iskustvo učinkovitije je ako se prati tijekom određenog razdoblja, ali samo ako je to više od dva sata na dan. Osim toga, kakva je to kazna od dva sata rada? Svilan je zapravo nagrađen jer će se ondje negdje malo vrtjeti, popit će kavu, posavjetovati nekoga i nakon toga mirno otići za svojim poslom. O angažmanu u ozbiljnjem projektu nema ni govora jer za to treba biti angažiran više od dva sata na dan. Dakle, od takve kazne korist nema društvu, nego samo Svilan, koji to može shvatiti i kao poruku da se isplati riskirati umijati mito jer će drugi put bolje paziti da ga ne uhvate. Ovdje se moram ograditi jer je Svilan nepravomoćno osuđen i postoji mogućnost da u žalbi dokaže da nije kriv, no ovo je dobar primjer za neke buduće svilane. Naime, zakonima nastojimo regulirati pravila igre u društvu tako da težimo boljemu, a ovaj kazneni zakon to onemogućava.

Drugim primjerima također se odnosi na lošu kaznenu politiku jer nije najbolje riješeno za koja se to počinjena nedjela zatvor može zamijeniti radom za opće dobro. Primjer je bivši ministar regionalnog razvoja (poslije poljoprivrede) Petar Čobanković. Pohvalno je što je svoju krivnju priznao jer nije smogao Sanaderu reći ‘ne’ kad ga je ovaj natjerao da uime države po napuhanoj cijeni praktično kupi zgradu Stjepana Fiolića u Planinskoj u Zagrebu. No kazna je trebala biti drastičnija, kao opomena da se sanaderima jednom mora reći ‘ne’.

Procijenjeno je da je država oštećena za 30-ak milijuna kuna, a i Čobanković će, poput Svilana, moći pomagati svojim znanjem tamo nekomu dva sata na dan. No u tom slučaju zabrinjava to što je za takav prijestup, mnogo teži od Svilanova, uopće moguće zamijeniti kaznu zatvora radom za opće dobro. Tu nema pravde: društvo nema koristi, ima je Čobanković. Takvo rješenje Čobankovića i buduće čobankoviće može navesti na zaključak da se takvo što isplati, samo drugi put moraju paziti da ih ne uhvate. Ili se moraju naknadno nagoditi.

Zato se zauzimamo za to da se kazna zatvora zamijeni za osmosatni rad za opće dobro svaki dan dok ne istekne rok izdržavanja kazne i da zakonodavac precizno definira zbog kojih se to teških nedjela ide izravno u zatvor.