Svi mi katkad ispadnemo potpune neznanice. Evo, upravo nedavno, na jednom znalački pripremljenom objedu, domaćin je stao pripovijedati o tome kako se u posljednje vrijeme bacio u traganje za soli. – Sol?! Pa barem kod nas ima soli ko salate! – bubnem ja u čudu. To što mi je domaćin uputio prijekorni pogled nije bilo dovoljno, trebalo mi je iz glave izbiti ideju o tome da sol nije tako jednostavna namirnica, spoj NaCl s malo dodataka te da itekako ima smisla uzbudivati malo običnom morskom, pa malo himalajskom, pa pokojim zrcem mistične keltske ili košer, a za posbenu feštu priuštiti si cvijet soli. Riječ po riječ, zrno po zrno, taj mi je znalac otkrivao posve nov gastrosvijet, svijet koji se mjeri veličinom i bojom kristala i u kojem je, kad je o okusu riječ, metoda proizvodnje jednako važna kao i destinacija. Primjerice ‘obična’ sol dobiva se ishlapljivanjem morske vode (morska) ili razbijanjem taloga u rudnicima soli (kamena), a delikatesni cvjetovi soli ručno su ‘ubrani’ tanki slojevi koji se stvaraju na površini zgusnute morske vode tijekom isparavanja pri tradicionalnom načinu proizvodnje. Navodno ta sol najviše miriše na more i sadrži više minerala, ali i manje joda, što je, inače, i karakteristika delikatesnih soli.
Jedno je u sol počeo dodavati između dvaju svjetskih ratova, što je drastično smanjilo broj oboljelih od guše, bolesti koju uzrokuje njegov nedostatak. U posljednje vrijeme i u hrvatskim kućanstvima sve češće može vidjeti i takozvana košer sol koja je ime dobila zato što se njome služe Židovi pri pripremi mesa. Naime, prema židovskoj tradiciji iz mesa prije konzumacije valja izvući svu krvi pa to čine tako da košer soli oblože svježe komade. Zbog njezine strukture (grublje je granulirana) preferiraju je kulinarški šefovi, posebice kad valja začiniti fin komad mesa.
Osim tih ‘tipičnih’ vrsta soli domaći gastroljupci na domaćem tržištu mogu pronaći još nekoliko vrsta koje (navodno) imaju tu neobičnu sposobnost da iz pojedinih namirnica izvuku ili im poboljšaju izvorni okus. U to se uvjerite sami i zapamtite: soli u nas nema ko salate. Barem ne ove delikatesne.
Himalajska sol jest sol grubljih kristala, ružičaste do crvenkaste boje koja se vadi na području Pakistana iz rudnika udaljenih približno 300 kilometara od Himalaje. Ta sol nije samo popularna u gastroindustriji već se od nje proizvode i mnogi dekorativni predmeti jer, kažu, može i energetski pročistiti prostor. S obzirom na to da ne sadrži sol, manje je gorka od kuhinjske morske soli. Preporučuje se stavljanje na već gotova jela. Keltiska sol dolazi iz francuske Bretanje, a prepoznatljiva je po svojoj sivkastoj ili svijetlo ljubičastoj boji koju može zahvaliti glini i mineralima koji se nalaze u sedimentu. Kako bi se ta boja zadržala, sol se suši na suncu, a ne sadrži nikakve aditive, pa čak ni jod.
