Mirovinski fondovi

Prijede nepunih mjesec dana kompanija Dove lansirala je snažnu marketinšku kampanju koja je otkrila drugu stranu oglasičke medalje, stranu koja umije poučiti, propitivati, polemizirati. Naime, kreativna ekipa angažirala je forenzičkog crtača koji je dobio zadatak nacrtati portrete sedam žena različite dobi i etničkih skupina, i to onako kako one vide sebe same, a zatim i kako ih vide neki drugi, gotovo potpuni stranci. Rezultat toga malog eksperimenta potvrdio je mrsku istinu – da su žene same sebi najveći kritičari, da na svojem licu vide samo nedostatke, redovito preuveličane, i da je njihova percepcija fizičkog izgleda dijametralno suprotna viđenju, čak i objektivnijem, iz kuta potpunih stranaca.

Deset godina koliko u Hrvatskoj postoje obvezni mirovinski fondovi, sve su vlade manje ili više agresivno posezale za novcem obveznika mirovinske štednje. Nikakva iznimka nije ni vlada Zorana Milanovića, koja za razliku od prethodnih mirovincima barem nudi konkretne ulagačke prilike. Tih su prilika željni i mirovinci, koji su se nedavno pohvalili da su u deset godina zaradili deset milijardi kuna svojim članovima. Mnoge kompanije u državnom vlasništvu u ovom času hitno trebaju svjež kapital, a najpovoljniji izvor toga kapitala upravo su mirovinski fondovi. Čelnici tih fondova za Lider potvrđuju da su spremni sudjelovati u privatizaciji atraktivnih kompanija poput Petrokemije, Luke Rijeka, Zračne Luke Dubrovnik i ACI-ja, ali i svih ostalih kompanija za koje smatraju da u budućnosti mogu poslovati pozitivno.

U najvećem domaćem obveznom mirovinskom fondu, AZ-u, na čijem čelu sjedi Dinko Novoselec i koji upravlja imovinom vrijednom 21,5 milijardi kuna, kažu da ne mogu komentirati pojedinačna ulaganja, što ionako fondovi rijetko rade, ali potvrđuju da žele sudjelovati u budućim privatizacijama. Posebno smo zainteresirani ako se ona provode dokapitalizacijom trgovačkih društava u državnom vlasništvu. Dokapitalizacijom novac ulazi izravno u kompanije, što ih osnažuje i omogućuje restrukturiranje ili strateško širenje. Nas kao oprezne investitore s relativnom malom tolerancijom rizika najviše zanimaju kompanije u stabilnim industrijama, poput recimo aerodroma – vele u AZ-u.

S druge strane, poslovi poput monetizacije autocesta manje su im atraktivni jer je to zasad nestraženo područje. Nemoguće nam je išta reći o našim namjerama prije nego što se barem neki obrisi transakcije budu vidjeli, ali sigurno ćemo s velikom pažnjom analizirati sve detalje kada jednom budu poznati – zaključuju AZ-ovci.

Slično razmišljanje o sudjelovanju u privatizaciji dijeli i Petar Vlaić, šef Erste Plavog mirovina, čiji je portfelj ‘težak’ 7,2 milijarde kuna. Vlaić općenito kaže da će ulaganje u dionice poput ACI-ja ili Luke Rijeka ovisiti o analizi svake pojedine dionice i tvrtke i mogućnostima da takvo ulaganje donese zadovoljavajući prinos njihovim članovima. No kada je u pitanju kutinska Petrokemija, Vlaić je znatno konkretniji: – Prema podacima Središnjega kliničkog depozitarnog društva Erste Plavi je vlasnik 5,53 posto dionica Petrokemije te je kao drugi po veličini vlasnik Petrokemije zainteresiran za njeno poslovanje.

Znatne udjele u Petrokemiji imaju i AZ te PBZ Croatia osiguranje, kojim upravlja Dubravko Štimac, zbog čega je sve izglednije da će kutinsku tvrtku dokapitalizirati mirovinci, što je prema mišljenju ulagačke zajednice i najbolje rješenje. Kutinska Petrokemija mora ostati u hrvatskom vlasništvu, jasno je mišljenje burzovnog analitičara Romana Rinkovca. Iako se kao mogući strateški partner Petrokemije spominje austrijska grupacija Borealis, Rinkovec je svakako za to da dokapitalizaciju provedu mirovinci.

Nešto što predstavlja stratešku vrijednost za ovu malu zemlju treba ostati u hrvatskom većinskom vlasništvu. Mislim da je napokon došlo vrijeme da se mirovinci sa svojim ogromnim sredstvima uključe u spašavanje gospodarstva i to bez ikakvih figa u džepu, s bilo čije strane. Sve ostalo može biti krivo i pogubno – jasan je Rinkovec.

Prema posljednjim podacima, u državnim će rukama ostati i ACI, u čiju je vlasničku strukturu također izgledan ulazak mirovinaca. Dokapitalizacija ACI-ja trebala bi ići u dva kruga. Prva će se realizirati prođanjem nekretnina, a potom će se ACI s ‘ispelanom’ bilancem ponuditi ulagačima s dugim vremenskim horizontom, što najviše odgovara mirovincima, koji su u deset godina postojanja svojim članovima ostvarili prosječan godišnji prinos od 4,48 posto, a samo lani su u prosjeku bili u plusu čak 12,34 posto. U istom razdoblju osim deset milijardi kuna zarade stvorili su i 1,2 milijarde kuna nove vrijednosti, koliko je primjerice koštala autocesta Zagreb – Split, hvale se mirovinci.

Otkako postoje mirovinski fondovi često su bili i meta brojnih i žestokih kritika. Najviše im se zamjerilo što nedovoljno podržavaju domaće gospodarstvo i premalo su aktivni na Zagrebačkoj burzi. No statistika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) zorno pokazuje da su mirovinci u Hrvatsku uložili čak 49 milijardi kuna ili 87 posto svoje imovine. Čak 35 milijardi kuna uloženo je u državne obveznice s obzirom na to da obvezni mirovinski fondovi moraju barem 50 posto svoje imovine ulagati u te vrijednosne papire, a iduća najvažnija stavka upravo su domaće dionice, na koje su mirovinci potrošili nešto više od sedam milijardi kuna. Ukupna inozemna imovina četiri obveznih fondova iznosi, pak, 6,8 milijardi kuna te je uložena poglavito u dionice stranih kompanija i udjele u otvorenom investicijskim fondovima, a prema Hanfinim statistikama samo Erste Plavi drži simboličan iznos u obveznicama drugih zemalja.

Iako to rijetki priznaju, mirovinska štednja akumulirana u desetak godina uvijek je bila i, kako sada stvari, bit će važna potpora hrvatskim kompanijama. Koliko se od mirovinaca očekuje i koliki utjecaj imaju možda najbolje ilustrira zgodna iz 2009. godine, kada je tadašnji premijer Ivo Sanader brzopletno najavio ukidanje drugog stupa. U samo jednom danu Crobex, indeks Zagrebačke burze, pao je sedam posto, a ulagačka je zajednica pala u šok. Podsjetimo, Sanader je najavio podržavanje mirovinske štednje dok se svijet tresao od posljedica bankrota Lehman Brothersa. Nakon toga nemilog događaja globalni financijski tokovi bili su paralizirani, a prema riječima insajdera iz mirovinskog fonda ‘hrvatska stranom kapitalu u tom trenutku nije mogla ni primirati’. Državni proračun tada je još jednom pokrpan novcem mirovinaca, koji su osim prinosa na državne obveznice za ‘nagradu’ dobili i najavu o ukidanju. Sadašnja, ali i buduće vlade mirovince ne bi trebale promatrati kao kasicu-prasicu u koju se zagradi prema potrebi, već kao ozbiljne partnere, koji imaju jedan od najozbiljnijih poslova u zemlji – očuvanje i opleđivanje mirovinske štednje.

Budući da mirovinske fondove kao oprezne ulagače s malo apetita prema riziku zanimaju djelatnosti i tvrtke u stabilnom okružju, ne bi bilo iznenađenja kad bi dio novca svojih štedišta uložili i u osuvremenjenje dubrovačke zračne luke. Iako zračni prijevoznici grcaju u dugovima i problemima, rast zračnog prometa nudi sigurne i stabilne prihode lukama, zbog čega se počelo spekulirati o tome da mirovinci žele financirati i takve djelatnosti.

Dalje od pukih spekulacija mirovinci i Vlada dospjeli su u slučaju Luke Rijeka – ministar prometa Hajdaš Dončić već je potvrdio da mirovinski fondovi žele ući u luku. Država je odabrala model postupne privatizacije prema kojem bi većinski paket dionica još nekoliko godina ostao pod državnom upravom, a 35 posto vlasništva trebali bi uzeti mirovinci. Za taj udio trebalo bi namaknuti oko 300 milijuna kuna, što nije prevelik zalogaj za OMF-ove.

U ovom slučaju, gotovo je posve jasno, mirovinci neće sudjelovati. Naime, rijetki su mirovinski fondovi uopće ušli u slične poslove – slučajevi su zabilježeni samo u Meksiku i Čileu; ispostavilo se da uzimanje autocesta u koncesiju ne isplati fondovima od kojih se istodobno očekuje stabilan prinos. Osim toga za takvo bi ulaganje uz volju mirovinaca bile potrebne zakonske izmjene, a zasad se ne vide ni obrisi transakcije.