Pod utjecajem sapunica i na Fidžiju se promijenila percepcija oblina. Žene su zaključile da su predebele i broj anoreksičnih je porastao radi ‘peglanja’ odjeće, a tijela i lica mladih djevojaka ostaju čet netaknuta. Taj potez povukli su nakon što je djevojčica Julie Bluhnm pozvala na potpisivanje peticije protiv uporabe toga poznatog računalnog programa na fotografijama svojih vršnjakinja. Kako je rekla pametna Bluhnm, povod za takvu akciju bila je spoznaja da njezine kolegice s baleta plaću i kukuju jer misle da su debele i ružne. U samo nekoliko tjedana peticijom je prikupljeno više od 80 tisuća potpisa pa je urednica odlučila poštovati želju svojih mladih čitateljica. S obzirom na to da publika, bar deklarativno, sjajno reagira na takve poteze izdavača i oglašivača, logično je zapitati se jesmo li na pragu nove ere koja ljepotu vraća njezinim korijenima.
Hoće li ona napokon postati stvarna, autentična, netaknuta kompjutorskim programima ili je riječ samo o izdvojenim, mjestimičnim slučajevima o kojima će se lamentirati još mjesec-dva, a zatim utonuti u zaborav s jednakom lakoćom s kojom će i dame, prema dobrome starom običaju, pasti u depresiju jer nisu ni nalik na ‘ispeglane’ Victorijine andelice? Može li se uopće očekivati da će industrija zabave pod rukom s oglašivačima odustati od inzistiranja na nestvarno lijepom i dotjeranom, i to samo zato što se, eto, tamo neke žene ne osjećaju dobro i ugodno u vlastitoj koži? Uzmite li se u obzir da je ljepota najvrednija suvremena valuta, ona koja se ne korigira ni za najnažnijih ekonomskih potresa, teško je očekivati da će promjene biti radikalne i iznenadne, ali bar se možemo nadati da će proglašavanje ljepote kakvu nam je priroda dala novim, suvremenim idealom zemlju učiniti boljim mjestom za život. I da, ma koliko to površno zvučalo, pokazalo se da stupanj zadovoljstva vanjšinom može imati pozitivne i negativne učinke na cijelo društvo.
Suvremene studije pokazuju da ispitanici kod kojih je velik raskorak između percepcije o svome vanjskom izgledu i onom idealnom pote o različitim psihičkim tegoba, depresija i tjeskobnih raspoloženja. Zabrinjava i što nedostatak samopouzdanja, ponajviše kod žena, utječe i na spoznaju o kognitivnim sposobnosti ma ili, jednostavnije: ‘Mislim da sam ružna, dakle sigurno sam i glupa.’ Također, psihijatrijski stručnjaci upozoravaju na to da je ta slika ‘idealnog sebe’ oblikovana na temelju vizualnog i svijeta medija, odnosno fotografija ‘ispeglih’, supersenzualnih modela, koji ne postoje u stvarnosti. Koliko vanjski svijet i mediji utječu na percepciju o vlastitom izgledu, pokazuje i vrlo zanimljivo istraživanje provedeno na Fidžiju, društvu u kojem se sve do kraja devedesetih idealom ženske ljepote smatra korupulentijska građa i, naravno, zamamne obline. Kad su početkom 1995. instalirane prve satelitske antene, a režinzi sapunica Aarona Spellingsa počele rušiti rekorde, promijenila se percepcija idealne ljepote pa je, potvrdilo je istraživanje Harvard Medical Centra, 74 posto ispitanih Fidžijki zaključilo da su predebele i broj oboljelih od anoreksije počeo je rasti dvoznamenkastom stopom.
Holivudske zvijezde demantirale su uviježeno mišljenje egzotičnih otočanki da je ‘Popunila si se’ kompliment i, baš kao u bilo kojemu drugom dijelu svijeta, postale su primjeri savršene ženske ljepote. Zanimljivo je da ih nisu oponašale samo tinejdžerice, inače vrlo fragilna ciljna skupina koja, što zbog hormona, što zbog okoline, često ne podnosi svoj odraz u ogledalu, nego i zrele žene. Osim Do vea i njegove uvjerljive kampanje to dokazuje podatak da je dovoljno samo tri minute buljiti u ‘ispeglane’ fotke modela i pasti u ponor samosažaljevanja. Sigurno ne pomaže ni podatak da je prosječna žena izložena od 400 do 600 reklama na dan, a bogme ni to što su u odnosu na zlatne devedesete manekenke u prosjeku lakše ni manje ni više nego za 16 posto.
