Treba promijeniti fordističku strukturu hrvatske industrije

Hrvatska ima industriju zasnovanu na polustoljetnoj paradigmi masovne proizvodnje koju je većina razvijenih zemalja odavno zamijenila konkurentnijim proizvodima.

Na dan pisanja ove kolumne u Hrvatskoj su bila 355.043 nezaposlena građana. Trendovi pokazuju da bi se nezaposlenost mogla nastaviti povećavati u drugom dijelu godine.

Ekonomski vlast nedvojbeno je odgovorna za takvo stanje. Ekonomski politika u proteklih dvadesetak godina nije pogodovala otvaranju novih radnih mjesta. Prepirka oko odgovornosti za sadašnje stanje između dviju glavnih skupina izabranih političara potpuno je besmislena: zajednička je odgovornost za gubitak mnogo radnih mjesta.

Naime, kreatori ekonomske politike nisu uspjeli točno dijagnosticirati stanje, zbog čega nisu mogli, vjerojatno ni znali, oblikovati politiku koja bi poticala novo zapošljavanje. Utoliko sindikalni vođe imaju pravo: velika nezaposlenost doista zahtijeva promjenu smjera Vladine politike jer dosadašnja nije zauzivala dramatičan pad zaposlenosti. Sindikati, međutim, podjednako kao politička elita, ne mogu ni zamisliti koliko su problemi duboki i koliko su rješenja složena.

Današnja hrvatska ekonomska struktura stvorena je prije više od pedeset godina. Tadašnji su političari prihvatili fordizam (nazvan prema američkom industrijalcu Henryju Fordu) i industrijsku paradigmu masovne proizvodnje koja je zapošljavala mnogo niskokvalificiranih radnika. Tako je stotine tisuća radnika u velikim industrijskim poduzećima poput Borova, Končara, Prvomajske ili Varteksa proizvodilo jednostavne proizvode. Mnogo je poduzeća hrvatskog fordizma nestalo u tranziciji. Hrvatske vlade, međutim, neka su od njih umjetno održavale na životu novcem poreznih obveznika. Brodogradnja je samo jedan primjer. Dug je, naime, popis ‘fordističkih’, na globaliziranom tržištu potpuno nekonkurentnih poduzeća koja su zahvaljujući kreditima državnih banaka obnavljala industrijske kapacitete na potpuno pogrešnim poslovnim modelima.

Nažalost, ono što su nekad znali proizvoditi hrvatski radnici koji su danas bez posla, a mnogi od njih sudjelovali su na prvovibanjskim sindikalnim prosvjedima, nitko više ne želi kupiti. Ideje o tome kako bi se tim poduzećima moglo pomoći devalvacijom nacionalne valute ili dodatnim opskrbljivanjem jeftinim novcem potpuna je besmislica. Najnoviji razvoj događaja u slovenskoj ekonomiji, koja je prije prihvaćanja eura doživjela ubrzano devalvaciju, pokazuju da monetarna politika ne može pomoći poduzećima koja se nisu restrukturnirala.

Fordizam je 80-ih godina zapao u duboku krizu i od tada se poduzeća u razvijenim zemljama stalno restrukturiraju u potrazi za novim proizvodima koji će odgovarati potrebama suvremenih potrošača. Ulaganja u istraživanje i razvoj nove tehnologije, proizvoda te metoda upravljanja tržištima i poslovnim potencijalima sve su veća i postaju ključna za povećanje produktivnosti. U većini tradicionalnih industrijskih grana zbog toga se dogodila tržišna konsolidacija. Većina preostalih hrvatskih industrijskih poduzeća posluje upravo u takvim granama, a opstanak je povezan s golemim ulaganjima. Nakon ulaska u EU domaća industrijska poduzeća utemeljena na zastarjelim modelima bit će izložena dodatnom pritisku, pa je nastavak smanjivanja broja radnih mjesta vrlo vjerojatan.

U našoj se javnosti često javljaju komentari da treba reindustrijalizirati hrvatsku ekonomiju. Spominje se primjer obnovljene autoindustrije u Srbiji, Talijanski Fiat i tamošnja vlada u ‘ruševine’ nekadašnje tvornice automobila u Kragujevcu uložili su milijardu eura, ali zbog visoke razine automatizacije i robotizacije zaposlili su samo 2500 radnika.

Hrvatska vlada govori o investicijama u javnu infrastrukturu i energetski sektor golemih vrijednosti kao rješenju. Ta bi ulaganja, ako se provedu kao što Vlada planira, mogla neznatno utjecati na tržište rada. Potreban je potpuno nov pristup ekonomskoj politici koji će poticati privatna ulaganja u suvremenim industrijskim granama u kojima će zapošljavati prekvalificirani i dodatno obrazovani radnici, kakav vidimo, primjerice, u bečkoj regiji, njemačkoj pokrajini Saskoj ili gradu Rimu. Tamošnje su vlasti uz obilnu potporu regionalne politike EU ubrzavale izlazak iz doba fordizma prema dobu postfordizma i kreativne ekonomije. Hrvatska doista treba novu ekonomsku politiku koja bi stvarala moderna radna mjesta kao što to čine naši europski susjedi, ali možemo biti sigurni da se to ne bi svidjelo industrijskim sindikatima ni velikom dijelu političke javnosti opterećenom idejama iz prošlosti.