Agrolaguna je danas najveći proizvođač u Istri

Agrolaguna je danas najveći proizvođač u Istri i jedan od većih proizvođača vina, maslinova ulja i delikatesnih sireva u Hrvatskoj. Imamo 650 hektara vinograde i 220 hektara maslinika, a sad i novu siranu delikatesnog sira. Njome smo zaokružili investicijski ciklus, ostalo je samo natapanje jer bez toga nema napretka u sve ekstremnijim klimatskim uvjetima. Ne namjeravamo, dakle, povećavati te površine, kanimo samo nešto nadosaditi u maslinicama. U vinogradima će biti samo malo ‘premještanja’, ali u skladu sa smjernicama Europske unije.

Brojke za prošlu poslovnu godinu vrlo su dobre premda su, da nije bilo katastrofalne suše, trebale biti još bolje. Na godinu proizvodimo četiri i pol milijuna litara vina, a maslinova ulja između 100 i 130 tona. Kako je prošla godina bila klimatski katastrofalna, ove će godine to biti skromnih 40 tona. Nova je siranu projektirana za godišnju proizvodnju od 300 tona sira i 100 tona skute, tako se nastavila tradicionalna proizvodnja. Osim proizvodnje očekujemo izravan spoj sirane i turizma. Naša je strategija, naime, povezivanje plave i zelene Hrvatske, a siranu u Taru samo je kilometar i pol od mora. Ondje su naši pašnjaci, onamo želimo dovesti turiste i pokazati im kako nastaje naš proizvod, kako teče proizvodnja. To je izravna komunikacija koja je, zapravo, i važan marketinški kanal. Premda terana imamo na samo 23 hektara, to je svakako političko pitanje, ali za nas je to i emocionalno pitanje.

Dugoročno je ulazak u Europsku uniju dobar. U Agrolaguni smo već napravili kvalitetne pripreme, dugo očekujemo taj datum i povećavamo kvalitetu kako bismo plasirali svoje proizvode na tržište Unije. Premda izvozimo u Sjedinjene Američke Države i Austriju, premda imamo mnogo upita, to nas ne zadovoljava. Izvoz je, naime, ključ uspjeha i bez njega nema izgleda, bilo da je riječ o izravnom plasiranju na izvozna tržišta bilo o plasiranju u sklopu turizma. Pritom svakako treba ići izravno na izvozna tržišta jer će se tako pojačati i plasman naših proizvoda turistima.

Italiji za godinu do dvije trebali plasirati više kaciga. Svjesno smo išli u posao koji se malo dulje plaćao samo da bismo opstali na tom tržištu. Talijani su tražili izradu do tada neviđene kacige u svijetu, s vizirom, pri čemu je tzv. trauma nula. Naša je kaciga napravljena od kompozitnih materijala da se spriječi ozljeda glave. Čak osamnaest svjetskih proizvođača nije moglo ispuniti taj uvjet, a mi smo to uspjeli i vrlo smo ponosni na to. To je već četvrta isporuka za karabinjere s vizirom, a sad smo dobili i narudžbu koja premašuje sto tisuća kaciga. Od drugih kriznih zemalja radimo malo s Portugalom i Španjolskom, ali vrlo smo oprezni, tražimo predračun i bankovno jamstvo, najdulje 60 dana, upravo zbog tih razloga.

Otkad je Hrvatska ušla u NATO, u našem se poslovanju baš ništa nije promijenilo jer smo za zemlje članice tog saveza radili i prije. Naime, naš njemački partner i suvlasnik Busch posluje u Njemačkoj, koja je oduvijek članica NATO-a, a 1994. dio proizvodnje preselili smo iz Njemačke u Hrvatsku. Uz to imamo pogon koji smo prije pet godina sagradili u Češkoj, tako da smo i iz te zemlje radili za NATO. Za nas će, konkretno, ulazak Hrvatske u Europsku uniju biti mnogo važniji jer za svoj proizvod više nećemo trebati dozvole za sve zemlje njezine članice.

Po struci sam ekonomist. Sredinom osamdesetih sam radio u tvrtki Beton Prelog u kojoj je nas nekoliko dobilo otkaz, koji je bio više politički jer smo tada tražili da Prelog, iako manje mjesto, bude ili općina ili grad, a ne samo mjesna zajednica, što je onda bio. Jasno, iz tada sve- moćnoga komiteta odmah su nas ‘nagazili’ i, umjesto da smo dobili nagradu što smo napravili dobru tvrtku, dobili smo otkaze. Tako sam silom prilika od 1984. u privatnom biznisu. Devdesetih godina počeo sam raditi za našu vojsku, a s obzirom na to da sam znao što vojska treba, došao sam na ideju proizvodnje kaciga. Javio sam se na natječaj za proizvodnju tisuću kaciga i došao sam k svome partneru Buschu koji se tim poslom bavio dvadesetak godina i koji je prvi u Europi napravio kompozitnu kacigu. Budući da je Busch napravio prvu kompozitnu kacigu u Europi, zamolio sam ga da postanemo partneri. Od 1994. počeli smo proizvoditi kacige premjestivši dio proizvodnje iz Njemačke u Prelog, kapacitet koji je zadovoljio potrebe naše vojske od tri tisuće kaciga. U sljedećih dvadesetak godina proizveli smo dvadesetak različitih vrsta kaciga, gotovo smo svake godine lansirali novu, imamo tri vlastita patenta i danas smo jedan od najvećih igrača u svijetu.

Policija i vojska te zaštitarske tvrtke. Dosad smo proizveli više od pola milijuna kaciga. Inače, naš je kapacitet oko 250 kaciga na dan, tako da na godinu možemo proizvesti više od sto tisuća kaciga. Ipak, to ne proizvodimo jer nismo 100 posto u kapacitetu, ne proizvodimo punom parom, na 80 samo posto svojih proizvodnih kapaciteta. Budući da smo Busch i ja suvlasnici tvrtke u omjeru pola-pola, antibalističke kacige radimo isključivo zajedno u svojih pet zajedničkih tvornica u Prelogu, Češkoj, Italiji te Rusiji, gdje proizvodimo za to tržište, ali prema načelu da 60 posto proizvedemo ovdje, u Prelogu, a ostatak u Rusiji. U Češkoj imamo sportski program i remont, a u Njemačkoj strojni program, alate, tijeskove itd.

Ne, nisam tajkun, ne osjećam se tako, ni ljudi me tako ne doživljavaju. Živim normalan, sreden život, imam suprugu i tri kćeri, od kojih dvije, kao i sva tri zeta, rade u tvrtki. Sve što imam napravljeno je ovdje, vlastitim rukama, pameću i htijenjem. Nikad nisam ništa privatizirao, nikad nisam ništa dobio. Koliko zaradimo, toliko uložimo, tako smo se ponašali gotovo sve vrijeme. Tek posljednjih pet godina dijelimo sitnu dobit, dotad smo svu nadogradnju, sva ulaganja pokrivali isključivo iz tvrtkine dobiti.

Na početku rada zadao sam si nekoliko važnih ciljeva: moramo postati i opstati, biti najbolji na tome strašnom svjetskom tržištu. Drugo, moramo stalno ulagati u svoje ljude, u njihovo obrazovanje, zatim stalno ulagati u proi-

Dosad smo imali nekoliko ozbiljnih ponuda za preuzimanje, od Amerikanaca, Indijaca, Pakistanaca, nedavno i od Saudijanske Arabije. Međutim, prodati tvrtku ili njezin dio ne pada mi na pamet. Dosta mi je onoliko koliko zaradim, to mi je dovoljno za život, stoga i moj partner Busch i ja smatramo da je moraju naslijediti naša djeca kako bi ubuduće imala što raditi. Šestan-Busch nije na prodaju, imamo već pet poslovnih jedinica po svijetu, a možda napravimo i neki novi pogon u Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu. O tome već pregovaramo.

Političkih ambicija nemam premda sam bio prvi gradonačelnik Preloga. Nisam nigdje politički angažiran i ne me zanima me vezanje uz bilo koju političku opciju. Stalno sam, naime, na putu: prošle sam godine proveo 50 dana po raznim svjetskim hotelima; politika me ne zanima, a ni godine mi ne dopuštaju takvo što. Veće zadovoljstvo vidim u sportu, konkretno u tenisu, kojim se dulje bavim, a u čemu sam sa svojim partnerom osvojio i svjetsko prvenstvo.

S bivšim predsjednikom Franjom Tuđmanom nikad nisam igrao tenis. Političkih je ponuda bilo. Jedna politička opcija ponudila mi je čak mjesto u Saboru, no odbio sam uz obrazloženje da imam dobar posao koji me potpuno ispunjava. Znate, politika se mijenja, a ja ipak radim i za vojsku i za policiju. pa se i zbog toga ne bih htio politički vezati. Nije politika za mene, nisam baš toliko discipliniran, moja je politika ova tvrtka, obitelj, sport, naša preloška crkva… Ako me Bog podari zdravljem, kanim i dalje raditi jer se ne vidim u mirovinii. Što ću raditi, odlaziti u kafiće, piti kavu, ogovarati? Mene zadovoljava posao i dok mogu, radit ću; kad više ne budem mogao, radit će moja djeca. Ipak, opet ću im pomagati, ali savjetima.