Čudesni svijet sićušnih divova

i čistiti bilance, pri čemu je uloga monetarne politike u tome sekundarna. Zbog prenapuhanih bilanci i dugova globalna će kriza trajati mnogo dulje nego što mislimo – uvjereno je Kranjec.

Unatoč tome i mladi suradnik Arhivanalitike Milan Deskar Škrbić daje potporu tezi da je monetarna politika ispučala sve svoje adute. Štoviše, misli da država ima nemjerljivo više mjera i instrumenata u potpori gospodarskom rastu, pa se u skladu s time središnje banke nepravedno krive za izostanak oporavka. Umjesto da država sudjeluje u podjeli averzije rizika, ona nerijetko pere ruke i politički nekorektno za neuspjeh optužuje centralne bankare.

14 mjera HNB-a – Primarna uloga centralnih banaka nije podržavanje ekonomskog rasta. Unatoč tome centralne banke ulažu goleme napore kako bi to učinile, pa je, primjerice HNB od bankrota Lehman Brothersa proveo 14 konvencionalnih i nekonvencionalnih mjera kojima je štitio financijski sustav i ukupnu makroekonomsku sliku – ustvrdio je Škrbić braneći HNB. Dakle, teza je da kompleksnost zadataka uz manjak instrumenata nikako ne ide na ruku brzini oporavka. Pogotovo zato što fiskalna politika nimalo ne pomaže, štoviše može se skloniti u zavjetnu dok jačaju pritisci na monetarnu.

No ekonomisti ni najmanje nisu skloni toj tezi. Ivan Lovrinović sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta smatra da ciljeve monetarne politike ne treba ograničavati ni na stabilnost cijena ni na čuvanje gospodarskog rasta nego ponajprije na ono što je u pojedinom trenutku destabilizirano u cjelokupnoj ekonomiji.

Destabiliziran rast – U ovom je trenutku destabiliziran gospodarski rast i zaposlenost, pa bi se HNB trebao baviti time, jer stabilnost cijena imamo od 1994. godine. Kroz medije i nastupe čelnika HNB-a stvoren je mit da je posao monetarne politike samo stabilnost cijena, što je neprihvatljivo. Već deset godina upozoravam da HNB ima više ciljeva i u ovim trenucima politiku treba okrenuti poticanju rasta – veli Lovrinović.

Ni ekonomist Guste Santini ne priznaje alibi prevelikog broja zadaća i premalog broja instrumenata. Štoviše, HNB je trebao biti još aktivniji, pogotovo u vrijeme kreditne ekspanzije. Na primjeru da je HNB godinama raznim akcijama ograničavao kreditno izobilje kratko kaže da je sve to bilo premlako i prekasno.

• Zato što je HNB dopustio ekspanziju kredita iznad kapaciteta tržišta sada ne možemo kreditnom politikom potaknuti ništa. Do ‘94. godine manje od petine kredita bilo je odobreno stanovništvu, danas je omjer polapola. To je užasna promjena strukture kredita, što je imalo za posljedicu goleme minuse u platnoj bilanci. Mi smo pumpali pasivu banaka inozemnim linijama, banke su funkcionirale kao agenti izravnog zaduživanja kada tu više nije bilo kapaciteta. HNB se ne može amnestirati od toga, bilo je grijeha propusta, zato snosi dio odgovornosti. To ni najmanje ne znači amnestiranje javnih finansija od odgovornosti – kategoričan je Santini.