Možda je Koračević htio potaknuti rast potrošnje jer svaki će od 13,5 tisuća HEP-ovaca poklon-bon potrošiti u Hrvatskoj. Rastom potrošnje rast će i BDP, pa će Hrvatska izaći iz recesije.
Prije tri godine, početkom svibnja, tadašnja je premijerka Jadranka Kosor naredila HFP-u da smijeni Borisa Mesarića s funkcije predsjednika Uprave Petrokemije jer je potpisao odluku da se svakom zaposleniku isplati neto iznos od 2500 kuna na ime regresa, što je za tadašnjih 2300 zaposlenih iznosilo 5,75 milijuna kuna. HEP će zbog Koračevićeva odluke morati isplatiti 45 milijuna. Mesarić je donio odluku kada njegova funkcija nije bila u pitanju i zbog takve je rastrošnosti u vrijeme krize snosio posljedice. Istina, samo je smijenjen i nije odgovarao zbog toga na neki drugi način, ali karijera mu je u tom trenutku bila zapečaćena bez obzira na to što je iz tvrtke gubitaša otišao s pozamašnom otpremninom. No Koračević je znao da odlazi pa je njegov grijeh još i veći te se postavlja pitanje kako ga natjerati na odgovornost zbog takve sulude odluke.
Ovdje nije u pitanju samo to da se razbacuje novac jedne državne tvrtke, već je to nepravedno prema potrošačima, koji težinu takvih odluka donesenih lako, potezom pera u sekundi, osjećaju mnogo dulje. Primjerice, u razgovoru s mnogim poduzetnicima saznajemo koliko ih ova vlada guši raznoraznim poskupljenjima, pa i struje, čime se više nego anuliraju sva ona smanjenja za poreze, doprinose ili parafiskalne namete. HEP poskupljuje struju pod izgovorom da je proizvodnja nerentabilna te su potrebne investicije zbog zastarjele tehnologije, što se i može shvatiti, ali ovakav potez samo će još više opteretiti tvrtke i građane a da nitko neće imati od toga koristi.
Ako bismo bili malo ironični, možda je Koračević tim potezom htio pomoći Hrvatskoj. Možda on vidi mnogo dalje nego mi koji samo pametujemo, a nemamo pojma ni o čemu. Što ako je Koračević time htio potaknuti rast potrošnje u Hrvatskoj jer svaki od 13,5 tisuća zaposlenih te će pare valjda, ili bar veći dio, potrošiti u Hrvatskoj. Rastom potrošnje, možda je razmišljao Koračević, rast će i BDP, pa će Hrvatska izaći iz recesije, a jednog dana i iz krize. Stvarnost je ipak drugačija i slučaj Koračević morao bi biti zadnje upozorenje Vladi da se već jednom jasno definira odgovornost državnih dužnosnika, ali i menadžera u državnim, županijskim ili općinskim tvrtkama. Primjerice, kada je Mesarić odlazio iz Petrokemije, sa sobom je ponio i 665 tisuća kuna kao neto iznos na ime otpremnine. Pitanje je bi li Mesarić takvo što uradio da je u nekom normativnom aktu stajalo da ako se oglasili o poslovnu politiku tvrtke, ostaje bez otpremnine. Tako bi nekako trebalo ubuduće raditi pa se ne bi moglo desiti da netko poput Koračevića potpiše sličnu odluku i onda ode mirno ne razbijajući glavu kako će tvrtka dalje poslovati.
