Arbitraža

Budući da je arbitražna odluka izostavljena s popisa isprava na temelju kojih se može tražiti tzv. izravna ovrha, Fina s pravom odbija izravno, bez odluke ovršnog suda, provoditi ovrhu na temelju odluke donesene u arbitražnom postupku.

Gotovo svaka vlast ima običaj obražlagati nove propise time da će se njima rasteretiti pravosuđe, ubrzati postupci, da strankama bolje rješenje neće značiti i skuplju uslugu… i sve nekako u tom stilu. Katkad novo rješenje doista bude bolje, primjerice u slučaju prijenosa nadležnosti u postupcima izvlaštenja s doista preopterećenoga Upravnog suda na sve županijske sudove. U nekim drugim slučajevima novo rješenje jest bolje, ali još je daleko od onoga kakvo bi moglo i moralo biti, kao što je prijenos nadležnosti u ostavinskim postupcima na javne bilježnike. Usluga je jako poskupljena iako se u obrazloženju prijedloga tvrdilo suprotno i povjeravanje tih poslova u slučaju sudova koji nemaju dovoljno spisa nije racionaliziralo poslovanje, a nije riješeno ni pitanje redoslijeda prema kojem se spisi dodjeljuju većim sudovima pa stranke katkad umjesto u središte grada moraju putovati desetke kilometara. Katkad se pak zakonsko rješenje (primjerice u slučaju javnih ovršitelja) stavilo izvan snage iako su ovršitelji već bili imenovani i bili su spremni svakog trenutka početi raditi te unatoč tome što se i tada znalo da će to stavljanje izvan snage državu mnogo stajati.

Stalan napor hrvatskoga zakonodavca da rastereti pravosuđe pokazuje se i u propagiranju medijacije i arbitraže. Najpoznatija je arbitraža ona u Hrvatskoj gospodarskoj komori, koju poduzetnici često ugovaraju. Glavna je prednost arbitražnog postupka u tome što se provodi u jednom stupnju, a u sudovima u pravilu u dva stupnja prije pravomoćnosti i ovršnosti odluke, uz Vrhovni sud koji odlučuje o reviziji čim je vrijednost predmeta spora 200.000 kuna u običnim sporovima ili 500.000 kuna u trgovačkim, da i ne spominjemo mogućnost nadležnosti Ustavnog suda. Osim što je po naravi stvari arbitraža mnogo brža, nema nepovjerjenja prema arbitrima jer svaka strana imenuje jednoga i zajedno imenuju trećega.

U velikoj gospodarskoj krizi svi vjerovnici dobro su dočekali još jedan novi zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koji je omogućio tzv. izravnu naplatu s putem Fine, što znači da se više ne moraju obraćati ovršnom sudu. Do sada su prigovori na to rješenje dolazili uglavnom od dužnika kojima su se prečesto pogreškom blokirali žiroračuni ili su se pak presporo odblokirali. Sve je to u pravilu povezano s doista velikim hrvatskim problemom – dostavom pismena.

Međutim, upravo se pokazalo da se još jedanput dogodilo ono što je najtočnije označiti izrekom legende hrvatskoga sportskog novinarstva, nažalost pokojnoga Mladena Delića: ‘Ljudi moji, pa je li to moguće?!’ Naime, iako je izvan svake sumnje da je arbitražna odluka ovršni naslov (pravni termin za oznaku isprave na temelju koje se može tražiti i dobiti ovrha), iako se upravo Ovršnim zakonom u čl. 36. propisuje da na arbitražnu odluku onaj tko ju je donio ne stavlja ni potvrdu ovršnosti, koja je obvezatna u slučaju odluka sudova koje se predaju na ovrhu drugim sudovima, isti taj Ovršni zakon propisuje je u čl. 209. prigodom nabrjanja isprava na temelju kojih se može tražiti tzv. izravna ovrha u Fini navesti i odluku arbitraže. Čl. 209. Ovršnog zakona zapravo je prijepis odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koji ne sadržava ništa o arbitražnim odlukama i zato Fina odbija izravno (bez odluke ovršnog suda) provoditi ovrhu na temelju odluke donesene u arbitražnom postupku.

Naravno da bi postupkom tumačenja bilo moguće primijeniti tzv. ciljno ili teleološko tumačenje i premostiti nepreciznost zakonodavca. Međutim, valja razumjeti i one iz Fine koji se pribojavaju toga da će ih netko prije ili poslije prozvati da su nekomu (vjerovniku) pogodovali i nekoga (dužnika) oštetili, što u najčvršćem scenariju ne isključuje ni kaznuju odgovornost. Pri tome ne mislimo nužno na pravomoćnu presudu, ali dovoljno je loše i pokretanje bilo kakvog postupka.

Međutim, ne može se razumjeti zašto mjerođavni ne reagiraju, nego toleriraju takvu lošu i pravno nesigurnu situaciju u kojoj onaj tko se odlučio za arbitražu jer je brža i jednostavnija ne može dobiti ovrhu onoliko brzo koliko je zajamčeno svima koji se odluče na sudski postupak.