Vlasnik tvrtke Transporti Buneta iz Duge Rese specijalizirao se za prijevoz prehrambenih proizvoda za strane trgovačke lance. Jedini mu je problem što ne može dobiti dovoljno dozvola za međunarodni prijevoz pa ih mora kupovati od onih koji se prijevozom uopće ne bave ili plaćati kazne zato što vozi bez njih.
Kad neki poduzetnik sa sjedištem u Hrvatskoj kaže da je zadovoljan svojim poslovanjem i rezultatima koji iz toga proizlaze, sigurno bismo se upitali imamo li posla sa šaljivcem ili bismo se zabrinuli za jadnikovo mentalno zdravlje nagriženo višegodišnjim kroničnim stresom. No Dugorešanin Daniel Buneta, vlasnik tvrtke Transporti Buneta, uz prirođenu opuštenost u razgovoru, stabilan je 38-godišnjak koji ne zasipa sugovornika obiljem argumenta za svoju tvrdnju, ali su oni koje iznosi jaki i bolni za hrvatsko gospodarsko okružje. Riječ je samo o tome, kaže Buneta, da gotovo isključivo prevozi robu prema naloga inozemnih, uglavnom talijanskih, njemačkih i nizozemskih proizvođača i preradivača prehrambenih proizvoda na razne lokacije velikih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj i Srbiji. Time je i gotovo sva naplata za ugovorene, naručene i izvršene transportne usluge usmjerena fakturama prema inozemnim naručiteljima, a naplata je stoga, naglašava Buneta, točna doslovce u dan.
Iako je tvrtku Transporti Buneta osnovao 2000. godine, Daniel je kao vozač teglača-hladnjake stekao veliko i dragocjeno iskustvo u Italiji, gdje je sedam godina vozio za privatnog poduzetnika. Bile su to međunarodne ture od juga do sjevera Europe, i koliko god je to bilo odlično plaćeno, toliko je bilo i iscrpljivanje do krajnjih granica izdržljivosti. Kad ste četiri mjeseca doslovce bez predaha u kabini kamiona, kad na mjesec prevalite po 25 tisuća kilometara, naravno da je pitanje kad ćete reći dosta. Imao sam u to doba već i ozbiljnu vezu, a kad sam gazdi rekao da ne mogu više i da ne odlazim kući na odmor, nego da napuštam taj posao, on mi je na granici doslovce strgao u komadiće moju međunarodnu radnu dozvolu, a ja sam u prijevozništvo zatim ušao više silom prilika nego nekom svojom dugo planiranom odlukom. Naime, dok sam još vozio, imao sam mnogo uštedenog novca, a kad mi jedan znanac kojem sam posudio novac kad mu je bilo hitno za posao nije mogao vratiti, ponudio mi je umjesto novca svoj kamion marke Scania kao namirenje duga, što sam i prihvatio – objašnjava Buneta.
Imao je prednost nad drugima iz Hrvatske u tome što je znao dobro kako se posluje u inozemstvu, a na talijanskom jeziku je već počeo i misliti, tako da je uspješno razvijao posao s tom Scanijom s prikolicom vozeći raznu robu iz Italije u Hrvatsku. Do 2006. godine stekao je flotu od sedam manjih kamiona i dva tegljača, a kupovao ih je što nove, što malo rabljene preko MAN-ove prodaje u Auto-Hrvatskoj. Bilo je to još vrijeme prije krize, trgovina je cvala, a s njome i prijevozničke usluge od City Centra Number One do brojnih privatnih radnji u Ilici, a vozilo se sve, od odjeće i obuće do sanitarija, bijele tehnike i zabavne elektronike.
<p-Onda sam 2006. godine na natječaju dobio posao za Lidl, za distribuciju robe iz njihovoga centralnog skladišta u Jastrebarskom u sve njihove prodajne centre kako su se gradili diljem Hrvatske. Tada sam otišao u banku i s kvalitetnim ugovorom bez problema dobio kredit od 840 tisuća eura, kojim sam za narasle potrebe kupio pet novih MAN-ovih kamiona sa Schmitzovim prikolicama-hladnjacima. Paralelno uz taj posao za Lidl, preorijentirao sam se i s ostalim vozilima na prijevoz hrane, pogotovu voća i povrća u hladnjacima i za druge naručitelje. Takva diverzifikacija bila je dobra odluka, jer, ma koliko se Lidl činio dobrim partnerom, nakon tri godine počeli su pogoršavati uvjete, na što nisam mogao pristati i tu je ‘ljubav pukla’.
Ipak, poslovanje s domaćim naručiteljima prijevoznih usluga koji su, kaže Buneta, sve više postali ucjenjivači, postalo je za Bunetu krajnje rizično i često nenaplativo. Stoga je gasio takve odnose, a posao uglavnom sve više širio na inozemne naručitelje. Osim što je imao vrlo loših iskustava s ovršnim postupcima radi naplate, zbog čega je morao otpisati više od milijun i pola kuna, Buneta nije mogao ni želio umjesto novca od Konzuma primati Konzumove bonove, nakon što je muku mučio kako utrošiti 110 tisuća kuna u dobivenim bonovima.
Na odlasku prema inozemnim destinacijama Buneta kamioni iz Hrvatske prevoze s vremena na vrijeme plavu ribu u Italiju te raznu sezonsku robu poput kestena i svježih gljiva, a sve češće izvozi se i drveni pelet i transportne paletne, a za Njemačku redovito vozi marmelade iz durđenovačkog Voće-Royala. Spas nam je što smo godišnjim ugovorima učvrstili poslovnu vezu s talijanskim, njemačkim, nizozemskim i belgijskim dobavljačima trgovačkih lanaca, koji robu dostavljaju na paritetu francuski skladiste istovara, što znači da je naša prijevoznička usluga već u cijeni i da nemamo ništa s naplatom od kupaca, već je to kvalitetno riješeno s dobavljačima. Tu primamo pravovremene tjedne naloge, godišnje ugovaramo, i kao što mi držimo do pravovremenog i kvalitetnog prijevoza svih vrsta, pa i lako pokvarljivih prehrambenih proizvoda, tako se ponašaju i naručitelji pedantnim plaćanjem. Nasuprot domaćim prilikama, uzorno posluju u Srbiji, kamo prema nalogu belgijskog lanca Delhaizea, koji je preuzeo Miškovićevu Delta maxi, razvozimo prehrambene proizvode iz Zapadne Europe. S Delhaizeom radim već pet godina i oni su vrlo ozbiljna tvrtka s kojom je užitak raditi – ističe Buneta.
