Državne tvrtke

Vlada je kompromisom sa sindikatima kupila ovo malo vremena do prvog srpnja. Nakon slavlja većinu regula diktirat će Bruxelles, pa će na Markovu trgu komotno moći prati ruke, baš kao nekada kada se alibi za nepopularne poteze zvao MMF. Doduše, imat će alibi za samo dio onih koji žive na državnoj sisi, za javna poduzeća, ali s obzirom na to da se i ondje štrajkaški talasa, svaki je izgovor zljetan.

Naime, državna poduzeća više neće moći računati na to da se za plaće posegne u proračun. Ako Vlada to odbije, zaprijeti se štrajkom. E, nema više. Prijedlogom Zakona o transparentnosti tokova javnih sredstava unosi se smjernica Europske komisije prema kojoj državne tvrtke moraju voditi zasebne račune i na njima evidentirati podatke o primanju i korištenju javnih sredstava. Dakle, nema više kupovanja socijalnog mira namjenskim novcem.

Vlada do prvog srpnja još ima prostora u predstečajnim nagodbama i prebacivanju dugovanja javnih poduzeća u javni dug, ali nakon ulaska u EU to više neće biti moguće. Posebno će to biti teško za tvrtke iz HŽ-a i Croatia Airlines, kojima…

Najteži je slučaj bez sumnje mastodont HŽ, koji se restrukturira valjda od raspada bivše države. HŽ Infrastruktura gradnju i obnovu infrastrukture financira većim dijelom sredstvima fondova EU, čija se namjenska uporaba nadzire, kažu u Vladi. Ostala su sredstva osigurana u proračunu, namijenjena su održavanju željezničke infrastrukture, a u to ulaze i troškovi radne snage. Programom restrukturiranja Uprava mora smanjiti troškove poslovanja.

HŽ Putnički prijevoz također provodi svoj program restrukturiranja, ali i modernizacije društva. Proračunski potporu dobiva za prijevoz putnika na ekonomski neisplativim prugama. Potpora se već realizira putem posebnog računa otvorenog za tu namjenu i tako se kontrolira. Dio tih troškova odnosi se i na radnu snagu. Jamstva države ili krediti namijenjeni su isključivo restrukturiranju i modernizaciji društva.

HŽ Cargo u najzavidnijem je položaju, priznaju u Vladi. Iako je jedini željeznički prijevoznik, konkurencija mu je i cestovni prijevoz. Zbog modernih autocesta i lošeg stanja željezničke infrastrukture, HŽ Cargo je nekonkurentan. Program restrukturiranja usmjeren je smanjenju troškova i pronalaženju strateškog partnera. Iz Vlade poručuju da se novim investicijama želi postići bolja konkurentnost željezničkog sustava, a restrukturiranjem usmjeriti društva na tržište, pri čemu će za obavljanje usluga od općeg interesa i dalje izdvajati sredstva, ali u manjem obujmu.

Novac iz državnog proračuna, čak i kada je bio namijenjen investicijama i subvencijama pojedinih neisplativih linija, pomagao je da isplate plaće. Ubuduće će se novac koji je država namijenila obnovi željezničke infrastrukture ili nabavi opreme moći upotrijebiti isključivo za to, a svaka će se kuna morati provesti kroz poseban račun – tumače u Vladi dodajući da se novac namijenjen nekim projektima neće kao dosad moći preusmjeriti na plaće, regres ili isplatu božićnice. Država će još jednom biti jamac HŽ-u za kredit, ali nakon prvog srpnja Infrastruktura, Putnički prijevoz i Cargo morat će plaće isplaćivati iz onoga što zarade. Takva je situacija i s Croatia Airlinesom. Štoviše, AZTN je već vratio program restrukturiranja CA-a iz predstečajne nagodbe.

Vlada dakle očekuje da sve državne tvrtke počnu same funkcionirati na tržištu. Doduše, ne onako kako su zamislili u HEP-u kada je predsjednik Uprave na odlasku Zlatko Koračević izmijenio kolektivni ugovor i u njega ugradio obvezu da se sva kome od 13,5 tisuća zaposlenih u kolovozu isplati tri i pol tisuće kuna nagrade. I to je jedan od razloga zašto Željko Lovrinčević sa zagrebačkoga Ekonomskog instituta ne vjeruje u ‘nedodirljivost’ proračuna kada su plaće u pitanju. Poslovni većine državnih poduzeća i ustanova (poput Hrvatskih voda) dio su normativnog okvira koji propisuje obvezu da se njihove usluge moraju isporučiti. Recimo obveza je HEP-a da osigura opskrbu strujom. Toga nema bez zaposlenih, pa ako HEP-ovi zaposlenici potražuju nešto od proračuna nema šanse da im se to odbije, uvjeren je Lovrinčević. S druge strane slaje se da monopolisti poput HEP-a mogu zaraditi na tržištu, samo je pitanje uz kakve uvjete. Te uvjete ponekad određuje Vlada, ponekad pravilnici, a često i resorna ministarstva, dakle rezultat ne ovisi isključivo o ‘menadžerskim’ vještinama uprava. No ishodište svih problema, tvrdi, svodi se samo na jednu stvar – kolektivne ugovore!

Kada smo Vladi predočili rezultate ‘Clean starta’, nebrojeno smo puta naglasili da su prva i temeljna stvar koju moraju riješiti kolektivni ugovori. Predložili smo i načine kako ih riješiti, oblikovati, ujednačiti. Nitko nije ni mrduo protom. Niti neće sve dok se ne počnu podnosit individualne kazne.

Kada se svaki od tih instaliranih čelnika suoči s individualnom odgovornosću, crno na bijelo, s imenom i prezimenom u kaznenoj prijavi, tek tada će stvari početi sjediti na svoje mjesto – kategoričan je Lovrinčević.

Problem su, kaže, i menadžerski ugovori. Ne postoji evidencija tih ugovora, ne zna se na što koji menadžer ima pravo, ne postoje standardi onoga što ulazi u takve ugovore, što ne. I to je odras općega kaosa, koji pokazuje da upravljanje kao politička kategorija uopće ne postoji!

No ekonomist Damir Novotny nije uvjeren da bi uštede (i) preko kolektivnih ugovora išta promijenile na stvari. Tri do četiri puta nižu produktivnost od bilo kojega konkurenta u EU neće podići revizija kolektivnih ugovora: – Uzmite recimo Hrvatsku poštu. Njima treba stotinjak milijuna eura da se moderniziraju kako bi mogli konkurirati austrijskoj pošti koja je već tu. Ako ste nedavno bili u HEP-u, mogli ste se uvjeriti da je vrijeme tamo stalo negdje u 60-ima. Kada su sustavi tako zastarjeli, ne pomažu izmjene kolektivnih ugovora niti to može sanirati bilo koji sposobni menadžer. Naravno da nisam za zadržavanje Zakona o radu ni na koji način, ali to neće pomoći da tvrtke opstanu na tržištu. Jedino je rješenje privatizacija – uvjeren je Novotny.

I konzultant Željko Perić misli da je privatizacija rješenje, ali iz drugih razloga.

Osim u financijskim tvrtkama poput HPB-a, Croatia osiguranja, Fine, HBOR-a ne vidim menadžere koji imaju vještine i znanja da zarade na tržištu. Ako ih i nademo, država ih plaća nekoliko puta manje od privatnog sektora, dakle biramo ih negativnom selekcijom. I treće, tko jamči da politika neće stalno gurati svoje prste u njihovo poslovanje? Kada svega toga ne bi bilo, bilo bi i manje potrebe za proračunskim novcem. U svakom slučaju, tvrtke nisu sposobne same zarađivati odmah, restrukturiranje je proces, ne mogu se očekivati rezultati preko noći, samo je pitanje tko je od njih uopće napravio pripreme – misli Perić.

Član NO-a jedne državne tvrtke koji je želio ostati anonimno kaže da bi sve sjelo na svoje mjesto kada bi prestala politička kadroviranja. Kada bi se uprava kompanije birala prema menadžerskim vještinama, onda se nitko ne bi pitao u čijem interesu ta uprava treba postupati, u interesu kompanije ili vlasnika, dakle države. Kao pravnik kaže da je takvo pitanje izlišno, interes je kompanije na prvome mjestu, pa ako je taj interes poštovanje kolektivnih ugovora, onda je jasno da predsjednik uprave neće slušati ni Linića ni Vrdoljaka ni Jakovinu, u čijoj je domeni većina javnih poduzeća. Drugo je pitanje sadržaj takvih ugovora.

Novotny uvažava sve te argumente, ali ističe da je temeljni problem državnih tvrtki nedostatak kapitala, koji im država ne može osigurati jer se i sama bori s deficitom. Praksas je zemalja EU, pogotovo Njemačke i Austrije, privatizacija ne samo državnih kompanija nego i usluga poput zdravstva i obrazovanja, jednostavno zato što je privatni sektor efikasniji. Kome mogu konkurirati HŽ, Croatia Airlines ili Jadranjska plovidba, pita se.

No Lovrinčević je uvjeren da ne bi bilo potrebe za privatizacijom samo kada bi postojala praksa kaznenog prijavljivanja i individualne odgovornosti. Efikasnost bi tada naglo porasla, uvjeren je. Ekonomist koji je želio ostati anoniman u načelu se slaže s Lovrinčevićem, ali s ponešto drukčijom tezom. Sve dok nitko živ ne zna koji je cilj svake pojedine državne kompanije, one neće znati poslovati na tržištu. Što je cilj HEP-a? Koja je zadaća HŽ-a? Što hoćemo od Hrvatskih šuma? To bi trebao znati onaj tko upravlja državnom imovinom. Pri tome je ključna riječ ‘upravljanje’! Ako to ne znamo, onda bez obzira na to imamo li ili nemamo kapitala za moderniziranje zapuštenih mastodonata ne postoji drugo rješenje osim stranih vlasnika.

62 milijarde kuna iznose ukupne obveze državnih tvrtki.