Održivi razvoj

Odgovorno i transparentno poslovanje te dijeljenje rizika sa svim dioničarima očekuje se od financijskih institucija kad je riječ o održivom razvoju. Mogu odigrati važnu ulogu i u upravljanju okolišem, ali s naglaskom na stvaranje ekoloških praksi poput zelenih obveznica ili energijski učinkovitih hipoteka.

Ignite li se i vama kosa na glavi kada čujete da se banke ili osiguravajuća društva hvale svojim ‘zelenim programima, mjerama i poslovanjem’? To najčešće znači da se umjesto donedavno konvencionalnom žaruljom sa žarnom niti, danas zabranjenom u EU, koriste onom energijski učinkovitijom, a može značiti i to da su svoje urede uselili u skuplje, energijski ekonomične zgrade. Ako je vaš odgovor potvrđan, znajte da niste jedini, da vaše stajalište automatski ne znači da ste nezainteresirani za stanje okoliša, nespremni za odgovorno ponašanje prema drugima i planetu. To možda samo znači da promišljate malo dublje.

Problem je s bankama, osiguravateljima i drugim financijskim institucijama koje naglašavaju predanost održivom razvoju, s naglaskom na energiju i vodu u svojim izvještajima o održivosti, taj što ta pitanja nisu predmet održivosti same institucije. Stoga taj fokus nije bitan dioničarima ni širokom spektru drugih zainteresiranih strana, uključujući zaposlenike, kupce, ugovorne strane. Taj fokus nije važan ni samoj zajednici koja ovisi o stabilnom sektoru financijskih usluga kao kreatoru radnih mjesta i poticatelju odgovornoga gospodarskog rasta.

Što je, dakle, predmet održivosti za te institucije? Njihova poslovna izvedba kada je riječ o ekološkim, društvenim i upravljačkim pitanjima i zahtjevima, piše Harvard Business Review.

Nažalost, posljednjih se godina u svijetu pokazalo da financijski sektor nije odradio dobar posao baš u tim područjima; postao je od jedne krize do sljedeće. Stoga ne iznenađuje zaključak Jeana Rogersa, izvršnog direktora Sustainability Accounting Standards Boarda (SASB), koji je u svom blogu napisao: ‘Ne začuđuje što su banke i osiguravatelji institucije kojima se najmanje vjeruje u SAD-u. Povjerenje je dosegnulo najmanju razinu 2011., od 24 posto, 68 posto manje nego 2008.

Kao rezultat toga institucije u financijskom sektoru u SAD-u riskiraju da izgube licencije za rad, jer obavljanje djelatnosti trebaju odobriti i kupci te partneri i vlast. S jedne strane, sve te institucije već osjećaju prijetnju i strah za licenciju jer vlada je već znatno ojačala regulaciju sektora kao dio paket-rješenja za izlazak iz krize. Druga je stvar što je regulacija, barem za većinu američkih analitičara, rješenje nalik na zatvaranje vrata štale nakon što su konji pobjegli iz nje, jer nitko ne zna što bi mogao biti novi uzrok sljedeće sistemskih financijskih krize.

Ono što je tim institucijama, dioničarima nužno jest informacija o njihovu pravom izvoru održivosti; njihovu kvalitetnom djelovanju u zajednici i društvu te kako se ta izvedba odnosi prema financijskim rezultatima. Primjeri takvoga društvenog angažmana jesu regutiranje talenata, naknade i nagrade za zaposlenike, osiguravanje sigurnosti i privatnosti za klijente, transparentnost, stvaranje palete odgovornih proizvoda i financijska uključenost u zbivanja. Primjeri upravljačke izvedbe uključuju pak upravljanje pravnim i regulatornim okružjem, sustavno upravljanje rizicima i sukobima. U nedavnom članku u Harvard Business Reviewu ‘The Performance Frontier: Innovating for a Sustainable Strategy’ autori su već pokazali kako obično postoje mjesta kompromisa između financijskog i nefinancijskog sektora (npr. u sklopu ekologije, društva, upravljanja).

To se posebice odnosi na velike institucije koje, ako zanemare ova mjesta kompromisa i pritom imaju lošu praksu upravljanja rizicima, dovode do niza ishoda koji se mogu opisati kao ‘glave banaka pobjeđuju, a svi društveni repovi gube’. Porezni obveznici već su postali alergični na spašavanje onih koji su ‘preveliki da bi propali’. Upravo stoga je i masovno poraslo nepovjerenje prema financijskim ustanovama, javno se propituju njihove licencije za rad, jer one čuvaju većinu prihoda iz svojeg poslovanja, a rizike i promašaje dijele sa svim dionicima procesa.

Uz bolju informiranost glavnim dioničarima, ali i onima malima, bit će jasnije kako će dotična financijska institucija postići rezultate i kako će se nositi s negativnim učincima koje neki potezi mogu uzrokovati. To financijskim institucijama stvara pritisk da bolje upravljaju nefinancijskom učinkovitošću u sklopu navedenih elemenata kao što su okoliš, društvo ili upravljanje. Naravno, to je moguće samo ulaganjem u nove inovativne proizvode, procese i poslovne modele koji podmiruju financijsku efikasnost i samoodrživost. Valja istaknuti da je to potpuno suprotno od financijskih inovacija fokusiranih samo na jednu dimenziju izvedbe – stavljanja drugih u rizičnu situaciju.

Nitko ne misli da su ekološki problemi nebitni u financijskim ustanovama. Štoviše, naglašava se da baš te institucije mogu odigrati važnu ulogu u upravljanju okolišem, ali s naglaskom na omogućavanje više ekoloških praksi u koje su uključeni korisnici njihovih usluga, a ne da to – postavljanjem LED-žarulje – čini institucija sama. To, primjerice, može biti osmišljavanje i kreiranje zelenih kartica (koje potiču kupce na kupnju ekoproizvoda), kreiranje zelenih obveznica, energijski učinkovitih hipoteka (koje stvaraju poticaje za smanjenje potrošnje energije u zgradama). Stoga financijske institucije trebaju biti ekološki odgovorne u svojem djelovanju. No njihovi čelnici kao i korisnici trebaju biti svjesni što samoodrživost i ekologija u tom sektoru doista znače. Brkanje zelenih gesti financijskih institucija s istinskom predanošću odgovornijem poslovanju obično je vrlo skupa lekcija. Investitore i dioničare treba zabrinjavati energetska učinkovitost uređa od neodgovornih proizvoda njihove institucije koji se mogu vratiti kao bumerang, odnosno neočekivano visok financijski rizik.