Home / Ostalo / TEATAR ITD Irina, jedna od tri Čehovljeve sestre

TEATAR ITD Irina, jedna od tri Čehovljeve sestre

Mlada autorica Rona Žulj reducirala je dramu ‘Tri sestre’ A. P. Čehova. Bavi se onom sestrom koja se na kraju ne udaje, ne odlazi u Moskvu, osjetljiva je, kritički promatra sve posjetitelje u svojoj kući, pa tako i svoje sestre.

Redukcija Čehovljeve ‘Tri sestre’ – tekst ‘Irinina duša je kao skupocjeni klavir’ mlade autorice Rone Žulj, zanimljivo je osvježenje, posebice kad je riječ o tematici, u korpusu suvremenih dramskih tekstova, i to autora mlađe generacije. Na prvoj recepciji razini ne bavi se suvremenim ili aktualnim temama, iako je bitno naglasiti da se ne radi o bilo kakvoj retrogradnoj hermetičnosti ili intimizmu. Mnoge se aktualne i uvijek prisutne teme mogu pronaći ispod ovoga finog tkanja. Estetika je samo drukčija od one na koju smo se većinom naviknuli kod mladih autora, a intertekstualna oslonjenost na Čehovljeve motive približava je postmodernosti.

Rona Žulj bavi se, dakle, Irinom, jednom od Čehovljeve tri sestre. Onom koja se na kraju ne udaje, ne odlazi u Moskvu, osjetljiva je, kritički promatra sve posjetitelje svoje kuće, pa tako i svoje sestre Mašu i Olgu. Zatvorena u svojoj ‘posudi’, svoje staklano zvono iz kojeg, ruku na srce, pokušava izazivati, priča nam o svijetu svoje kuće, svog života, o onome što ih je naučio otac i o posvemašnjoj dispromociji realiteta koji je okružuje i svega onoga čemu teži, o tome kako je odgojena i, što je najvažnije, o onome što misli i osjeća prema jednom i drugom.

Mono- loški prosede i naravno psihološki Irinin portret okvir je kroz koji autorica strukturira svoju dramu. Iznesene su sve Irinine sumnje i nedoumice, a ključ njezina života, koji je možda i zatvara u tu bijelu kuću u kojoj se na sceni nalazi, jest činjenica da je njezina duša poput skupocjenog klavira. Treba ga znati svirati. I to samo u posebnim prigodama. I ne bilo tko. I ne bilo kako.

Iako nisam bila u prilici čitati tekst pa ga onda uspoređivati s Čehovljevim, rekla bih da je Irina Rone Žulj cijelo vrijeme na sceni, ali ju je zaista majstorski izgradila na priči, odnosno liku dramskoga klasika. Budući da autorica teksta potpisuje i koncept i režiju, pohvalila bih također vizualni identitet predstave, čiju scenografiju potpisuje Lu: jo. Bjelina i arhaičnost, anakronost (u svakom, ponajviše simboličkom smislu) njezina životnog prostora te odjeća koju nosi, kostimi (Katja Šunjić), odlično je portretiraju.

Izvođačica, plesačica Martina Nevistić, vrlo je dobro odabrana za ovu ulogu, i zbog vizualnog, fizičkog dojma, i zbog bitnosti pokreta u tvorbi scenskog jezika predstave. No nije riječ o predstavi koja graniči s plesnom. Govor i tekst imaju popriličnu, bitnu funkciju, a pokretima se izvrsno portretiraju pomaci Irinine duše koji su onako, kao i glazba koja bi se čula kad bi netko svirao skupocjeni klavir, neizrecivi.

Bilo bi lijepo kad bi ovo bila najava nekoga ‘novog vala’ u suvremenom dramskom pismu, jer utabanost i zadanost našeg vremena, pa dakle i umjetnosti, koliko god se mi tomu opirali, velika je, a strah od emocije i neposrednosti možda još veći. Rona Žulj hrabro je iz toga iskoračila i uspjela se zaštititi od strahova suvremenih umjetnika samo oslanjanjem na Čehovljeve motive.