Ali i dalje nema rasta. S jedne strane Europu pogađa razduživanje, s druge nema volje za kreditiranjem. Pa tko će poticati rast? Banke su voljne kreditirati ako je u pitanju dobar poslovni plan i ako se traži proizvod ili usluga kompanije koja traži kredit. Glavni je problem nepostojanje potražnje. Potrošači nemaju povjerenja, sve vlade stišću javnu potrošnju zbog pro-računskog deficita, sve to pojačava dojam krize tijekom koje moramo poticati potražnju, a istodobno održavati fiskus pod kontrolom. No zašto gledati samo u banke? Oporavak moraju potaknuti nositelji ekonomske politike. Neće banke uvjeravati potrošače da troše i da neće izgubiti posao. Kamate u EU povijesno su niske, čak i negativne, a oporavka nema, dakle nije samo do monetarne politike nego ponajprije do potražnje.
Ali ako se cijeli svijet naviknuo rasti na temelju duga, nije li logično da se okrećemo bankama? Ne bih rekao da smo toliko oslonjeni na dug kao što je to SAD. Euroljani uz Japan imaju najveće stope rasta ukupne štednje. U EU je problem to što se 75 posto kućanstava i poduzeća financira s pomoću banaka, a u Americi je samo 25 posto – ostatak kapitala stiže s nebankarskog i sektora tržišta kapitala. I mi ćemo morati naučiti da postoje i drugi izvori.
Onda Hrvati imaju problem jer su hrvatske kompanije naviknute isključivo na banke. Naravno, jer dio ste europskog modela, zapravo tradicije. Međutim, kriza je pokazala da je taj model ranjiv i da je jedini način upravljanja financijama imati bolji pristup drugim vrstama novca. Pri tome uglavnom mislim na mala i srednja poduzeća, velika se već financiraju drugim modelima.
Je li (i) to razlog zbog kojega je EU jedina regija koja se ne oporavlja? To je samo djelić problema. Veći je dio opet naša tradicija, strogi radni zakoni, nefleksibilno tržište rada, zbog čega je cijela ekonomija manje fleksibilna. Mi imamo manje poduzetničke krvi od Amerike ili Kine, nemamo dovoljno mladih poduzetnika, ambicija je mladih ljudi imati siguran posao i moći ga kombinirati s obiteljskim životom, zbog čega je manje dinamike u našim ekonomijama. Niske kamate mogu pomoći, ali nama ponajprije trebaju poduzetnici koji će preuzeti inicijativu. Mnogi optužuju banke da ne žele financirati ‘startupove’. Točno, jer oni najprije moraju naći ulagača, a banka nije ulagač, ona je samo kreditor. Dakle, za pokretanje ciklusa trebaju nam novi poduzetnici i ulagači.
Može li i kako bankovna unija koja se stvara nekako završiti krizu? Ne, ona može samo spriječiti ovako duboku krizu u budućnosti. Problem je što su nacionalne vlade reagirale potpuno različito, nije bilo koordinacije u spašavanju banaka među svim supervizorskim tijelima i vlasti, u jednom trenutku bilo ih je gotovo 30 i to se pokazalo lošim. Sad je supervizorska Europska središnja banka, no kad se bankovna unija bude potpuno uspostavila, imat će samo jedno regulatorno tijelo koje će odlučivati o mjerama koje treba provoditi kada i ako europske banke zapadnu u probleme. Dakle, bankovna unija nije tijelo koje ‘liječi’, koje će tražiti izlaz iz krize, nego bi trebala imati preventivnu ulogu, da krize više ne budu dugotrajne i duboke. Sve banke imat će mnogo koristi od takvog tijela jer će imati jednaka pravila i igrati isključivo po njima, neće biti lokalnih akcija. Za nas u Europskoj bankovnoj federaciji to je dugoročni cilj, zapravo misija – imati integrirano bankarsko tržište koje stiti od krize i omogućuje poštano natjecanje među bankama.
