Borba protiv vjetrenjača

Obrtnici su s Tržnicama Zagreba 90-ih godina potpisivali sporazume u kojima je stajalo da dijelom financiraju objekte koje će zakupiti. No tu su gradnju tripot preplatili. Ovo je jedna od tih priča.

No nije to najveći problem, jer je Havranek prema sporazumu morao napraviti ‘konačni financijski obračun svih troškova gradnje uz obvezu podmirenja razlike međusobnih dugovanja i potraživanja…’, što je moglo samo značiti da i Tržnice Zagreb također ulažu svoj novac za gradnju lokala. No ne samo da Tržnice nisu dale ni lipu do sada, nego je Havranek gradnju preplatio. Naime, prema nalažu sudskog vještaka Mile Novakovića, u vrijeme sklapanja sporazuma (studenji 1995.) cijena građenja iznosila je 600 DEM za četvorni metar, a cijena građevnog zemljišta u prvoj zoni u Zagrebu iznosila je 250 DEM po metru četvornom. Ukupno 850 DEM vrijedio je kvadrat tog objekta, što znači da je 9,04 m² vrijedilo 7684 DEM. Havranek je, ponavljamo, uplatio iznos od 24.525,70 DEM, čime je gradnju kvadrata platio 2713,02 DEM. Dakle, tripot više od procjene sudskog vještaka. Gradnju su vodile Tržnice Zagreba, same su birale izvođače, a prema sporazumu, iako nisu platile ni kune za gradnju, Havranekov objekt ipak je u njihovom vlasništvu. To znači da je Havranek Tržnicama plaćao desetogodišnji zakup, doduše, kako su to bili dogovorili, nešto jeftinije od drugih jer je bio jedan od investitora, ali tvrdi da je cijena zakupa kasnije povećana. Istekom govora 2004. dostavljen mu je na potpis novi ugovor, u kojem su mu uskraćena sva prava iz dotadašnjeg ugovora, a mnoge ugovorne odredbe bile su i znatno nepovoljnije. Iako je bio svjestan praktično feudalnog odnosa koji su mu u sporazumu nametnule Tržnice Zagreba, prvih je deset godina trpio zarađujući u svojoj postolarskoj radionici, ali onda mu je, kao i ostalim ‘zakupcima’ prekipjelo. Odlučio se boriti protiv samovolje Tržnica, koje su imale suverenu poziciju u odnosu na obrtnike.

Zaista je čudno da je uopće morao plaćati zakup jer stručnjaci tvrde da je to tipičan ortački ugovor (kao i slični ugovori 182 obrtnika koje su im 90-ih godina prošlog stoljeća ponudile Tržnice Zagreba) i da bi se vlasništvo u najmanju ruku trebalo dijeliti popola, a da ne govorimo o tome da je Havranek trebao biti vlasnik tog objekta. Havranek je tužio Tržnice Zagreba, koje su u međuvremenu postale dio Zagrebačkog holdinga, ali ni do danas taj problem nije riješen, a imaju ga i svi drugi obrtnici koji su investirali u slične objekte po zagrebačkim tržnicama. Dio odgovornosti svakako snosi i on, jer morao je paziti što potpisuje, iako je iz svega navedenog jasno da je prevaren jer je preplatio gradnju objekta. Njegovi odvjetnici smatraju da je prekršen Zakon o obveznim odnosima jer su Tržnice Zagreba zloupotrijebile monopolski položaj prisilivši Havraneka na takav ugovor, koji je prema tome ništavan u dijelu gdje piše da je objekt u vlasništvu Tržnice. Havranek tvrdi da su ga upozoravali da ne čačka previše po tome jer je riječ o milijunskim malverzacijama, ali on veli da ne odustaje.