U poslu s liderima koji iz sebe svakodnevno izvlače dodatnu energiju i ljudske kvalitete lako je zdravo za gotovo prihvatiti misao da se svaka vrlina i snaga mogu stalno razvijati i uvijek biti učinkovite. Urednik jednoga akademskog časopisa podignuo je buru istraživačkim člankom u kojem se tvrdi da nije dobro za lidere da budu previše poticajni, brižni i odani. Nedavno ponovno probuđen interes za lik i djelo jednog od najvećih američkih predsjednika nudi fascinantne uvide u stanje. Nema sumnje da je Abraham Lincoln bio izvrstan vođa koji je povezao duboko razdijeljenu zemlju i usmjerio je unatoč stalnim prijetnjama. On je, naglašavaju autori članka objavljenoga na blogu Harvard Business Reviewa Robert B. Kaiser i Robert E. Kaplan, nedvojbeno jedan od američkih predsjednika s najviše kvalitetnih osobina.
No jedna od Lincolnovih biografičkih Doris Kearns Goodwin, autorica knjige ‘A Team of Rivals’ (‘Tim rivala’), nakon iscrpnog istraživanja ističe i neke ne baš očite uvide u njegovo ponašanje. Uzimajući u obzir neke aspekte njegova ponašanja zanemarenih u kulturnoj predaji, Goodwin se u svoje istraživanje upustila s pretpostavkom da je Lincolnovo vodstvo moglo biti mnogo učinkovitije da je bio malo stroži, a ne blag i brižan. Goodwin naglašava Lincolnov golem dar za komunikaciju, odnose s ljudima. Opisala je njegovu iznimnu emocionalnu inteligenciju, spremnost i sposobnost slušanja suprotstavljenih stajališta, oštro oko za talente, sposobnost opravštanja te nadasve spremnost da nagradi za služne. Ta konstelacija zadivljujućih kvaliteta priskrblila mu je veliku odanost suradnika koji su poslije bili uvjereni da su radili za gotovo savršenog čovjeka. Za njega je ključno bilo to što je svoj kabinet sastavio zapošljavajući velike talente i upravljajući njihovom velikom taštinom – i to dok su njegovi politički suparnici tražili načine da ga smijene.
No Lincolnova najveća mana potječe iz njegove nevjerojatne kvalitete – ljubavi i poštovanja prema ljudima i nesklonosti da ih povrijedi. To je, uvjeren je Goodwin, određivalo ton njegove prosudbe o ljudima i odgađalo korektivne akcije, što je ljudima oko njega davalo previše prostora za to da ih preokrenu stvari u svoju korist. To je, tvrdi biografkinja, bilo više nego očito u njegovu odnosu prema ponašanju generala Georgea McClellana, posebice u ranim fazama građanskog rata. McClellan je, čini se, imao poprilično problema s kontrolom svoje snage, ponosa i pretjeranog samopouzdanja. Rođen u privilegiranoj američkoj obitelji, svome se vrhovnom zapovjedniku odnosio ulagivački i s minimumom poslušnosti. Međutim, njegove taktičke prognoze ubrzo su se pokazale upitnim. Zbog Lincolnove nesposobnosti da povrijedi druge ljude McClellan je predugo ostao na dužnosti. Dok je Lincoln odugovlačio njegovu smjenu, Konfederacija je stekla veliku prednost, a Unija izgubila mnogo vojnika. Tek nakon mnogo argumenta Lincoln je potpisao generalovo razrješenje.
