Predstечањe nagodbe

Iako konkurenti koji podmiruju sve obveze opravdano prigovaraju zbog nelojalne konkurencije, prevladava stajalište da tvrtka u predstечаnjој nagodbi mora moći normalno poslovati.

Večini zdravih poduzetnika zbog te opcije izlazi pjesa na usta. Ljutiti su jer njima nitko nije pomagao. Ilija Ivezic, vlasnik tvrtke Arsenal Ivezic, kaže kako je cijeli koncept predstечања nagodbe kriminalan jer sve druge koji su godinama uredno plaćali obveze pravi budalama.

Jedna varaždinska tvrtka od koje potražuju više od 700 tisuća kuna ušla je u predstечању nagodbu. I dok ću ja možda izvući 20 ili 30 posto potraživanja u četiri godine, ona će se uredno javljati na natječaje. Da bih ja konkurirao na natječajima, moram donijeti potvrde o plaćenom porezu i doprinosu, ona ne mora. Kako itko može reći da je to fer igra? – ogročen je Ivezic.

Ivan Bračić, vlasnik PIP-a, također misli da ideja o predstечањој nagodbi nije poštena jer prema njoj najlošije proslave mali vjerovnici. Država i banke dogovaraju se kako njima odgovara, ostali moraju pristati na dogovor velikih.

Trebalo je napraviti multilateralne kompenzacije, sa sanacijskim mjerama vraćanja duga svima. No ako smo već smislili predstечању nagodbu takve kakve jesu, ako smo morali žrtvovati svoja potraživanja, onda nema smisla da takvim tvrtkama zabranimo sudjelovanje na natječajima – pomirbeno zaključuje Bračić.

Najpoznatiji stečajni upravitelj Darko Šket zaključuje logički: ako u tih 120 dana koliko traje nagodba tvrtka mora dokazati ima li izgleda preživjeti, kako će to učiniti ako nema pravo funkcionirati na tržištu kao i ostali? Upravo je to vrijeme u kojem mora dokazati da može funkcionirati i nakon završenoga predstечања procesa. Drugo je pitanje je li tih 120 dana dovoljno da tvrtka stane na noge.

Pevcu to sigurno ne bi uspjelo, to je prekratko vrijeme za izradu dobrih planova restrukturiranja. Osim toga u takvoj su vremenskoj stici vjerovnici pritisnuti da prihvate bilo kakve uvjete. No ako je cilj omogućiti tim tvrtkama da ostanu na životu, onda na tržištu moraju funkcionirati kao svaka druga tvrtka, dakle normalno je da se javljaju na javne natječaje – zaključuje Šket.

Mnogim ekonomistima na spomen stečaja pada mrač na oči. Scenarij je sličan onome na početku 2000-tih, ali stanje je nemjerljivo lošije. Gašenje tvrtki stečajem znači nepovratno gašenje radnih mjesta. Otvaranje novih u hrvatskim je uvjetima nemoguća misija, zato su predstечање nagodbe, slažu se, salomonski izbor. To onda podrazumijeva i normalno poslovanje, uključujući i javljanje na natječaje.

Igor Benaković, direktor Poslovne riznice, kaže kako ne bi trebalo biti zapreke da se takvo poduzeće javlja na natječaje ako zadovoljava sve njegove kriterije. Dakle, fer natjecanje ovisit će o korektnoj provedbi natječaja. Uz jedno ‘ali’.

Neke su tvrtke već davno trebale prestati postojati s obzirom na to da nije bilo volje provesti stvarno operativno restrukturiranje i novu stratešku orijentaciju u poslovanju. Tipičan profil hrvatskog poduzeća pokazuje da svojim tržištem smatra samo Hrvatsku, eventualno Srbiju i BiH. To se mora promijeniti, tvrtke trebaju prepoznati svijet kao svoje tržište. A za to trebate vođe, viziju, ideju, kvalitetu, cijenu i djelotvornu organizaciju – poručuje Benaković.

Danko Sučević, partner u Infokorpu i stručnjak koji je obavio mnogo programa restrukturiranja, nema dvojbi. Cilj je predstечањnih nagodbi da u osnovi zdrave tvrtke izbjegnu gašenje stečajem i nastave poslovati nakon financijskog i operativnog restrukturiranja. Taj je cilj, kaže, nedvojbeno pozitivan za zaposlenike, kupce, vjerovnike, pa i širu društvenu zajednicu.

Zakon pretpostavlja da tvrtka tijekom predstечање nagodbe nastavlja redovito poslovanje kojim financira kratkoročne obveze i ostvaruje operativnu dobit. Pojedno je u tome da se financijske obveze društva odvoje od operativnog poslovanja. Onda se razgovara i pregovara o načinu rješavanja financijskih obveza, što može uključivati i promjenu vlasničke i upravljačke strukture, ali nastavlja se operativno poslovati na zdravim temeljima. Dakle, formalno ograničavanje poslovanja tvrtkama u predstечањnoj nagodbi u suprotnosti je s ciljem i duhom zakona. Štoviše, dobivanje novih poslova nužna je komponenta uspješnog završetka predstечањne nagodbe – kategorijan je Sučević.

Andrej Grubišić, partner u društvu Grubišić&partneri, također misli da je sludo osporavati tvrtkama pravo da konkuriraju na natječajima. Nije ideja predstечање nagodbe ograničiti poduzetničku slobodu, štoviše, u interesu je vjerovnika da novčani tok bude koliko-liko dovoljan za vraćanje dugova prema otplatom planu. Na upit koliko bi predstечањnih nagodbi moglo završiti hepi-endom, uvjeren je – većina.

Ne zato što vjerujemo da će biznis opstati jer ima dobre izgleda na tržištu, nego zato što vjerovnici znaju da nema drugog načina da naplate svoja potraživanja – uvjerava Grubišić.

Benaković upozorava na to da je vrijeme ključno. U dugim procesima predstечање nagodbe mogu se događati apsurdne situacije, primjerice da zbog dugotrajnog procesa poduzeće doslovno odumire. Ni vjerovnicima vrijeme nije prijatelj jer se njihova potraživanja dodatno diskontiraju prema načelu diskontiranih novčanih tokova. Ni konkurenciji ne odgovara odgovarajući je se na tržištu još pojavljuju proizvodi i usluge poslovnih ‘zombija’.

Potrebna je jasna poruka tržištu i potrošačima: može li se računati na tvrtku iz predstечање nagodbe ili ne može. Osim vremena problem je menadžment tvrtke u nagodbi. Teško je vjerovati da će menadžment koji je godinama vodio tvrtku u pogrešnom smjeru uspjeti preobraziti tu istu tvrtku. Ili, da citiramo Alberta Einsteina: ‘Ludost je očekivati drugačiji rezultat dok i dalje radimo na isti način.’ Većini takvih tvrtki trebalo bi omogućiti operativni prijelazni menadžment čista ugleda, kojeg priznaje struka, što je vrlo važno i za potporu ključnih vjerovnica – banaka – kaže Benaković.

Sučević se slaže s tim da je većina predstечањnih nagodbi pokrenuta nad tvrtkama koje nemaju tržišne izgleda i s kojima je bolje ne imati posla. No s njima nije vrijedilo poslovati ni prije pokretanja postupka, zato tvrdi da je bolje raditi s tvrtkama u predstечањnoj nagodbi nego s tvrtkama koje bi trebale biti u predstечањnoj nagodbi, a nisu.

Ako je pekarnica u susjedstvu u predstечањnoj nagodbi, to me neće spriječiti da ondje kupim jutarnje pecivo, no sasvim sigurno ne bih platio stan u nedovršenoj zgradi tvrtke koja je u predstечањnoj nagodbi. Taj primjer pokazuje da tvrtke s velikim koeficijentom obrtaja zaliha imaju mnogo veće izgleda za pozitivan ishod predstечањne nagodbe od tvrtki s malim koeficijentom obrtaja zaliha. Zbog svega toga protiv sam formalnog sprečavanja tvrtki u predstечањnoj nagodbi da sudjeluju na natječajima, ali naručitelj u svakom slučaju mora procijeniti poslovnu sposobnost dobavljača da ispunje svoje obveze. Na nekim natječajima tvrtke u predstечањnoj nagodbi zbog svojih specifičnosti jedine mogu isporučiti traženu robu ili uslugu – kategorijan je Sučević.

Bez obzira na sve te argumente zdrave tvrtke koje pravodobno plaćaju sve svoje obveze tu vrstu konkurencije doživljavaju kao udarac ispod pojas. Pitanje je, međutim, vrijedi li to konačnog rezultata. Koliko tvrtki ima izgleda nakon predstечањne nagodbe preživjeti tržište? Šket misli da to neće uspjeti previše broju tvrtki. To nije samo pitanje volje vjerovnika – riječ je o tome da većini treba znatno veći obujam otpisa dugova ili kupnja većega vlasničkog udjela.

I Grubišić tvrdi da im za budući život nedostaje najvažnija stvar – kapital. Upravo bismo zato mogli postati eldorado za razne ‘private equity’ fondove koji će za malo novca pokupovati lavovske udjele u velikim tvrtkama s izvrsnim položajem na tržištu, pogotovo nakon prvog srpnja. Niti smo u poziciji da biramo niti da si priuštimo bilo koju drugu opciju.