Javno sam se našao u živi interesu kad je u javnosti proglašen autorom prijedloga ‘5 točaka’, koji je navodno trebao biti zamjena za plan 21, a sve je dobilo dodatnu dimenziju jer sam savjetnik premijera Milanovića. Danas objašnjavam da su to bila samo neobvezna privatna razmišljanja, koja su u medijima pogrešno interpretirana. No, ovih se dana ozbiljnije vraćam gospodarskim temama i u razgovoru skiciram kako bi trebao izgledati reformirani kapitalizam. Upravo na dan izlaska ovog intervjua zajedno s Milanom Gavrovićem predstavljam i zbirku intervjua ‘Pet poduzetnika’.
-
To je vaš publicistički povratak gospodarskim temama nakon skoro tri desetljeća. Može li se uspoređivati današnjica s osamdesetim godinama, kad ste s Marijanom Korošićem predložili tadašnjoj jugoslavenskoj vladi program ’10 točaka’? – Zajedno s neprežaljenim prijateljem Korošićem 1987. sam predlagao reformu tadašnjega socijalističkog i kvazisoupravnog društveno-ekonomskog sustava, a knjiga ‘Pet poduzetnika’ bavi se današnjicom i zapravo je plođoće za ekonomsku suradnju u području koje nazivamo ‘regijom’. Druga vremena, drukčije okolnosti i sasvim nova problematika. Ali svakako želim reći da mi je bilo veliko zadovoljstvo opet jednom opširno razgovarati o privrednim problemima, i to s takvim sugovornicima kao što su trojica među najuspješnijim poduzetnicima u regiji – Ivicom Todorićem, Emilom Tedeschijem i Zoranom Jankovićem.
-
Knjiga ‘Pet poduzetnika’ ponajprije se bavi poduzetništvom u regiji, ali naslućuje se da ste razgovarali i o nekim općim sistemskim pitanjima. Sigurno vam je pomoglo i osobno poduzetničko iskustvo. – Naravno da mi je pomoglo, iako sam u odnosu prema svojim sugovornicima bio sasvim sićušni poduzetnik. Neki su elementi poduzetništva općeniti i svevremenski. Mnogo mi je vrijedilo i moje nekadašnje intenzivno druženje s Marijanom Korošićem, jednim od najvitalnijih ekonomista što ih je Hrvatska ikad imala. Ali za zanimljivost knjige ‘Pet poduzetnika’ ipak su daleko najzaslužniji naši sugovornici, koji nisu samo uspješni poduzetnici, već i ljudi širokih pogleda, sa zapažanjima o aktualnoj krizi koja nije samo hrvatska, već i globalna, a nije ni samo ciklički prolazna, već i sistemski duboka. U tim mi je razgovorima sinula i sintagma reformirani kapitalizam, o kojoj ću sigurno još razgovarati, a možda i pisati.
-
Možete li o tome već sada nešto reći? – Mogu, ali s rezervom da je riječ o tek naslućenoj ideji, da ne kažem viziji, koja bi se morala granati u više pravaca, a ja još nemam dovoljno podataka ni argumenta. Možda će tek biti poticaj da se neki ljudi, stručniji od mene, prihvate daljnje razrade.
-
No da biste to postigli, s polaznom ćete idejom morati izaći pred javnost, a ovaj vam je intervju dobra prilika. – U redu, pokušat ću. Polazim od činjenice da je svijet u dvadesetom stoljeću iskusio tri društveno-državna sustava: kapitalizam, komunizam i raznovrsne osobne diktature, od kojih mnoge ne mogu svrstati ni u kapitalizam ni u komunizam. Na diktaturama u modernom se svijetu ne može graditi. I komunizam je propao u svojoj diktatorskoj i jednopartijskoj formi, ni jugoslavensko kvazisoupravljanje nije uspjelo, a kineskoj varijanti komunistički kontroliranog puta prema kapitalizmu još se ne vide konačni rezultati, ali je sigurno da svojom specifičnošću ne može biti receptura za ostali svijet. Dakle, preostaje nam samo kapitalizam, koji je također u sve očiglednijoj krizi cijelog sustava, ali je u prošlosti već više puta dokazao sposobnost da se sâm reformira. U sebi sadržava komponentu samoreparaturu koja se zove demokracija. Posljednja autoreparatura velikih razmjera u kapitalizmu bile su tridesetih godine ideje Johna Maynarda Keynesa i Roosevelta ‘New Deal’, a poslije Drugoga svjetskog rata socijaldemokratski ‘Welfare state’, koji još danas najviše živi u Skandinaviji. Zajedničko je polazište svim tim trima reformama da ističu ključnu ulogu države u poticajima za izlazak iz krize. Keynes je to teoretski preganjno sažeo u rečenici da ‘ono što treba činiti u depresiji poduzetničke su investicije, a kad ih nema dovoljno, država ih mora nadomjestiti. Mislim da u sadašnjoj općoj krizi kapitalizma država opet mora nastupiti kao glavni pokretač oporavka, ali ovaj put s još dubljim zahvatima u sustav.
-
Podsjeća li to na ono što je radio Čačić u ovoj Vladi, kad su državne investicije bile mantra u prvoj godini njenog mandata? – Ne. Čačić je zagovarao državu kao investitora, pretežno s dugoročnim planovima, a premalo s kratkoročnima u kojima se novac obrće u bržem ritmu i brže se otvaraju nova radna mjesta. Ideja reformiranoga kapitalizma od države očekuje mnogo više: da prije svega bude reformator sustava, prema mogućnostima i investitor, pa prema potrebi i poduzetnik.
-
Predlažete dakle potpunu promjenu paradigme koja je do sada vladala, a prema kojoj je država loš poduzetnik? – Nije baš sasvim tako. Nemojmo zaboraviti da je čak i u socijalističkoj Jugoslaviji, usprkos svim slabostima sustava, bilo poduzeća koja su bar u nekim razdobljima vrlo uspješno poslovala. Prisjetimo se Lesnine, Gorenja, Podravke, zagrebačkog TOZ-a, sarajevskog Energoinvesta, u nekim komponentama i Rade Končara i mnogih drugih. Za uspješno poslovanje bilo je nekoliko preduvjeta: prije svega sposobni menadžment s čvrsto definiranim ovlastima i odgovornostima, što je aksiom svuda i uvijek, a zatim neki preduvjeti lokalnijega karaktera kao što su neuplitanje politike u kadrovanje i poslovanje, zdrava procjena poslovne orijentacije itd.
