Specijal

Kineskoga telekomunikacijskog diva Huawei najprije su na svom tržištu spriječili Amerikanci s paranoičnom tezom da će ih Kinezi tako prilikuškivati. Sada to, ali carinama, pokušavaju Europljani tvrdeći da je Huawei jeftiniji zbog subvencija svoje vlade. Huaweijev osnivač Ren Zhengfei, čovjek koji ima oko jedan posto vlasništva, ali istinsku kontrolu nad kompanijom, tvrdi da to nije točno.

Dvosmislen odnos Zapada prema Kini u posljednje se vrijeme najbolje očituje na slučaju kineskoga telekomunikacijskog diva Huaweija, kompanije koja je nekako u tišini postala najveći svjetski proizvođač telekomunikacijske opreme (ili drugi najveći, ovisno o izvoru). Upravo se ta kompanija, na čelu s osnivačem Renom Zhengfeijem, našla u središtu trgovinske trzavice između Europske unije i Kine kao jedna od kompanija čiji su proizvodi, prema procjeni povjerenika Europske komisije za trgovinu Karelom de Guchtom, prejeftini, a što proizlazi iz subvencija kineskih vlasti. Slučaj Huaweija, kojem se zajedno s kineskim proizvođačima solarnih ploča spremaju kaznene carine na uvoz u EU, upozorio je i na nejedinstvenost same Unije. Neke zemlje, među kojima se ističe Njemačka, izrazile su snažno protivljenje bilo kakvom uznemiravanju Kine imajući u vidu milijarde eura izvoza na to nezasitno tržište, zbog čega su i izbili sukobi unutar Unije. Njemačka je samo prošle godine izvezla robe i usluga u vrijednosti od 66 milijardi eura, a uveza 77 milijardi. Komisija pak tvrdi da Huawei i proizvođači solarnih ploča iznimno konkurentne cijene na europskom tržištu postižu s pomoću subvencija kineske vlade, kako financiranjem, tako i davanjem jeftine zemlje. Na kinesku odmazdu, pokretanje istrage o uvozu europskih vina na kinesko tržište, Europljani su dali zanimljiv odgovor. Prema njihovu mišljenju, EU subvencionira proizvodnju vina, ali ne i vina za izvoz, konstrukcija koja jednostavno žudi za konkretnijim objašnjenjima.

Osim ovoga šireg trgovinskog spora između dviju ekonomskih sila, Huawei se osvajajući svjetsko tržište suočio i s nekim vrlo specifičnim problemima koji idu dalje od cijene njihovih proizvoda. Iz Amerike su praktički istjerani nakon velike halabuke koju su tamošnji političari dignuli optužujući kompaniju za špijuniranje putem svoje infrastrukture. Preciznije, ne za djelo, već za mogućnost jer nijedan takav slučaj nije zapravo zabilježen. Nacija koja voli prilikuškivati, ali ne voli da ju se prilikuškuje, što obično rezultira paranojom, tvrdila je kako Huaweijeva tehnologija sadrži sigurnosne nedostatke koje se može iskoristiti za prilikuškivanje i špijuniranje. Jedno izvješće, izrađeno dakako u Kongresu i objavljeno u listopadu prošle godine, sugeriralo je američkim kompanijama da ne surađuju s Huaweijem i ZTE-om, drugom kineskom kompanijom koja je također bila predmet istrage i nije po volji Zapada iz jednakih razloga. Iz kompanije su objasnili da Huawei nikada nije prodao važnu telekomunikacijsku opremu nekoj američkoj kompaniji niti da je ikada bilo problema sa sigurnosti njihovih proizvoda. ‘Čvrsti’ su razlozi za američku nepovjerljivost sudjelovanje kineskih vlasti u razvoju kompanije i Renova prošlost u kineskoj vojsci. Potonje posebno začuđuje imajući u vidu isprepletenost američke vojske s privatnim kompanijama. Osnivaču se zamjera što je bio visoki časnik Narodnooslobodilačke vojske Kine, i to cijelih deset godina. Cijela priča djeluje gotovo kao parodija s obzirom na dobro poznate obavještajne navike Sjedinjenih Američkih Država i njihovu snažnu strast prema špijuniranju i prilikuškivanju. Tako je, među ostalim, u izvješću pisalo da ‘Kina ima priliku, sredstva i motiv iskoristiti telekom kompanije u zlonamjerne svrhe’. Pokušaj kupnje američke IT tvrtke 3Leaf Systems onemogućen je prošle godine, pa je sasvim jasno da je Huawei persona non grata u Americi.

U Huaweiju teško da će biti shrvani ovim razvojem događaja, kompanija ni dosad nije imala posebno snažno uporište na tom tržištu niti je ono bilo presudno za njezin streljiv razvoj. Još prošle godine s globalnog trona srušili su Ericsson i postali najveći proizvođač telekomunikacijske infrastrukture, a prišljali su se i na treće mjesto rapidno rastućeg tržišta pametnih telefona, odmah iza vodećeg dvojca Samsunga i Applea. S druge strane, Europa je druga priča, tu je Huawei napravio iznimno velike korake i eventualno prenošenje sentimenta iz Amerike osjetio bi na poslovanju. Udio na tržištu im je oko 25 posto i vlasnici su više od pola koncesija na razvoj europskih 4G mreža, sve zajedno vjerojatno podaci u kojima ponajprije treba tražiti objašnjenje sve većeg animoziteta prema njima, manje u eventualnoj povezanosti s kineskom vladom.

Ne sasvim neočekivano, strah se ubrzo iz Amerike proširio u prijateljsku im Veliku Britaniju, gdje je počelo slično širenje panike zbog malih Kineza skrivenih u telefonima s olovkom i bilježnicom. U izvješću britanskog parlamenta objavljenom prošli tjedan izražava se jednako zabrinutost raširenju infrastrukture proizvedene u Huaweiju i manjkom adekvatnih sigurnosnih provjera, što ne ide na ruku pokušajima Britanije da se umili najperspektivnijim i najvećem tržištu na svijetu. Zanimljivo, naglasak je stavljena na BT-jevu (British Telecom) kupnju deset milijardi funta vrijedne opreme od Huaweija prije osam godina, pri čemu nisu obavijestili vladu. Vladi se predbacuje i općeniti manjak jasno utvrđenih standarda kontrole većih investicija u Britaniju. Opet, u izvješću nema navoda ni o kakvoj sumnjivoj upotrebi njihove opreme ili bilo kakvim sigurnosnim incidentima, već samo o mogućim rizicima zbog njezine uporabe. George Osborne, svojvrsni ministar financija i gospodarstva, odmah je počeo ublažavati zaključke izvješća i umirivati kineske prijatelje. ‘Investicije su ključne za stvaranje radnih mjesta i rasta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Moj je prioritet osnažiti trgovinske veze između Ujedinjenog Kraljevstva i Kine i ne mogu dovoljno naglasiti koliko smo otvoreni kineskim ulaganjima’, rekao je. Čini se, dakle, da Britanci neće reagirati jednako kao Amerikanci, no očito je da postoji slična sumnjičavost koja uvijek može dobiti novu priliku za manifestiranje.

S Amerikom i Europom ili bez njih, Huawei je od osnivanja, s otprilike 2500 eura kapitala 1987., do danas izrastao u jednu od najmoćnijih IT tvrtki na svijetu koja zapošljava 140 tisuća ljudi, s godišnjim prihodom od oko 25 milijardi eura i 1,7 milijardi eura dobiti. Nekoliko je kurioziteta vezano uz tu kompaniju. Jedna je od njih da malo koji ‘obični’ potrošač uopće zna za njih, odnosno činjenica da je riječ o ‘sramožljivom’ divu koji ulazak u potrošački mainstream može, paradoksalno, zahvaliti spomenutim aferama, ne marketingu ili snazi brenda. S obzirom na napisano, za to očito postoji i dobar razlog, dobivenu pozornost posljednjih mjeseci vjerojatno bi rado zamijenili za prijašnju anonimnost koja ih nije spriječila da izrastu u globalnog diva. Zanimljivost je i vlasnička struktura u kojoj službeno osnivač Ren ima samo malo više od jedan posto udjela (1,42 posto), ali zato svejedno realnu kontrolu nad kompanijom. Ostatak udjela raspodijeljen je između zaposlenika, premda oni tim dionicama ne mogu trgovati ili ostvariti financijsku korist na njima. Kompanija je odbacila bilo kakvu povezanost s vladom i vojskom, tvrdeći da ni država ni vojska nemaju nikakve vlasničke udjele u kompaniji, iako precizna struktura nije sasvim poznata. Sve do prošle godine nije se znalo tko sjedi u upravnom odboru kompanije, a sumnjičavost Zapada donekle proizlazi i iz tajnovitosti kompanije koja se tek odnedavno počela otvarati i raditi na transparentnosti.

Uz omogućavanje uvida u upravljačku strukturu, Ren je dao i prvi intervjui dosad, i to četvori novozelandskih novinara prošli mjesec u Wellingtonu, ali odbio je dopustiti sudjelovanje stranih novinara i slikanje. Starih navika očito se teško riješiti i to je, nagađa se, učinio samo zbog problema u Americi, kako bi razjasnio neke stvari i pokazao spremnost na komunikaciju. Svaku povezanost s vojskom i vladom je odbacio, rekavši kako je vjerojatno ljubomora prema uspjehu Huaweija razlog tih problema. Osnova za strah ima, najviše zbog redovitih vijesti o hakerskim upadima, često iz Kine, no bi li bojkotiranje Huaweija ili kineske opreme to spriječilo – sasvim je drugi par rukava. Koliko god to bilo točno ili ne, obavještajne agencije priluškivat će koga hoće, kada hoće i to zaista nije ograničeno samo na kineske. U Americi trenutačno dobiva zamah afera u vezi s izravnim korištenjem niza poznatih servisa poput Skypea, Facebooka i Googlea za praćenje korisnika na internetu. Možda bi druge države trebale zabraniti uporabu tih servisa zbog špijuniranja. Osim toga, postavlja se jednostavno pitanje – ako se neće koristiti opremom proizvedenom u Kini, koju ćete opremu upotrebljavati.

Huawei ima i specifičan način upravljanja kompanijom. Rotacijski sustav uveden je prošle godine, prema kojem se u vođenju kompanije izmjenjuju Renovi zamjenici Guo Ping, Xu Zhijun i Hu Houkun svakih šest mjeseci. Svrha je takvoga neuobičajenog sustava zadržati sve visokopozicionirane direktore i mir u kući. Moguće je i da je riječ o pripremanju Renova nasljednika, jednog ili više njih, s obzirom na to da je 68-godišnjak, prema vlastitom priznanju, dvaput podvrgnut medicinskom tretmanu zbog raka.