EQUITY-FONDOVI S njima je u Hrvatskoj kao i s turistima – bilo bi bolje da samo pošalju novac

O no što se do jučer činilo nemogućim danas postaje stvarnost. Računala postaju sve pametnija, ali i manja, pa tako malo računalo od, primjerice, dva četvorna milimetra funkcionira kao ono veliko. Dok se s jedne strane superračunala prihvaćaju novih velebnih zadataka, minijaturni kompjutori ulaze u svaku poru naših života. A upravo je minijaturizacija i jedan od uvjeta razvoja takozvanog interneta stvari. No je li baš sve tako idealno i ružičasto, ima li ta priča naličje?

Nanoračunalo je računalo čije su komponente velike samo nekoliko nanometara, odnosno, milijardih dijelova metra. Usporedbi radi, trenutačno najmanji dijelovi mikroprocesora veliki su 32 nm. Na raspolaganju je sve više dijelova utemeljenih na nanožicama, nanocjevčima i drugim nanostrukturama koje nas polako ali sigurno približavaju eri vrlo brzih nanoračunala. Nakon ‘običnih’ više-manje glomaznih računala došla su miniračunala, a nanoračunala su logičan sljed u razvoju kompjutora, bar kad su veličine u pitanju. Pojednostavnjeno, riječ je o računalima s tako malim integriranim vezama sastavljenima od materije na molekularnoj razini da bismo ih mogli vidjeti samo mikroskopom. Među njima teorijski se razlikuju mehanička, elektronička, biokemijska i kvantna nanoračunala.

Dok se superračunala prihvaćaju novih zadataka, minijaturni kompjutori veliki samo dva četvorna milimetra postaju sveprisutni. Minijaturizacija je jedan od uvjeta razvoja tzv. interneta stvari. I mnogi je se plaše dužine 30 atoma. Približavanje silicijevim fizičkim ograničenjima prisiljava znanstvenike na traženje nekonvencionalnih materijala, struktura i postupaka dobivanja procesora. Tako mnogi istraživači već traže alternativna rješenja spremna za komercijalnu upotrebu.

Da bi nove tehnologije bile i ekonomski prihvatljive, morale bi u velikoj mjeri dijeliti poluvodičku infrastrukturu, posebno tvornice čipova i programske platforme. Pritom je najviše istraživanja među mogućim kandidatima za nanoračunala dosad izvedeno s arhitekturom tako-zvanih nanoprečki. U tom kontekstu ohrabruje što su stručnjaci već uspjeli napraviti silicijevne tranzistore kojima bi se mogle postići 10 puta veće brzine nego sličnim uređajima utemeljenima na siliciju. Usput rečeno, trošili bi manje energije.

Privlačenje stranih private equity-fondova slično je problemu privlačenja stranih ulagača u Hrvatsku – ulagači prije svega žele jednostavno i stabilno zaokosko i regulatorno okružje koje se neće mijenjati bar nekoliko godina, što u Hrvatskoj nije često. U tom je u paketu i uklanjanje besmislenih administrativnih zapreka te promicanje poreznih drugih olakšica u poslovanju. Marović naglašava da osim tih koraka nikako ne treba zanemariti promidžbu i brendiranje zemlje. Mali smo, a poznati gotovo isključivo po sportašima i sportskim uspjesima te možda prirodnim i kulturnim ljepotama. Svjesna sam da se radi na promicanju prilika za ulaganje u Hrvatsku, promidžbi pojedinih sektora u sklopu klastera ili slično, no do sada nije bilo većih rezultata. Kad je riječ o prilikama za ulaganje, sama se često susrećem s nedovoljnom pripremljenošću projekata, stoga bi trebalo poraditi i na prostoj pripremi materijala za prilike za ulaganje – zaključuje.

Analitičar Erste banke Anto Augustinović također misli da Hrvatsku čeka ozbiljan posao u popravljenju ozračja ‘Doing Business’, u čemu smo, bar prema izvješću Svjetske banke, globalno prilično nisko. Međutim, za razliku od Marović, kaže da potencijal equity-fondova nije zanemariv, ali jest ograničen. Ograničeni kapital uvjetuje i veličinu potencijalnih transakcija. Upitno je također koliko su se vlasnici tvrtki spremni odreći kontrole nad poslovanjem, što je uobičajen zahtjev fondova. Zbog toga prostor za rad tih fondova vidimo ponajprije situacijama u kojima se oni pojavljuju kao posljednja slamka spasa, kao što su odnedavno predstečajne nagodbe. Zbog rasta zaduženosti hrvatskih tvrtki u kreditnim godinama smatramo da treba poboljšati bilance kompanija. Jedan od načina za to svakako je ulazak svježega kapitala equity-fondova – uvjeren je Augustinović.

Uloga domaćih equity-fondova u potpori gospodarstvu nikad se nije previše isticala. Imajući na umu učinak ulaganja private equity-fondova, njihovih 270 milijuna eura ima potencijal privući dodatnih milijardu eura od ostalih financijskih uloži li se u perspektivne projekte. Mnoge studije i istraživanja dokazuju da svaka kuna koju ulože fondovi privuče otprilike četiri dodatne kune iz drugih izvora.

Pet najvećih domaćih private equity-fondova u široj su javnosti poznati kao FGS-ovi osnovani u državnom programu za poticanje razvoja industrije private equityja i gospodarstva u proljeće 2011. Sličnih programa državne potpore industriji private equityja ima u gotovo svim razvijenim zemljama i hrvatski je početni model osmišljen u skladu sa svjetskom praksom. No hrvatski početni model u kratkom je roku preinačen mnogo puta, što je ‘fondaše’ natjeralo da ulažu samo u najsigurnije, gotovo idealne projekte, ne financirajući previše horizontalno. Česte preinake modela FGS-ova nedvojbeno su negativno utjecale na početni tempo ulaganja. U jednake okruženju s jednakim zaprekama posluju domaći private equity-fondovi, stoga se ne treba čuditi što je početni tempo ulaganja FGS-ova bio malo sporiji od očekivanoga.

FGS-ovi su od osnutka, u proljeće 2011., do danas ostvarili devet ulaganja od ukupno 20 milijuna eura u sektore koji uključuju IT, drvnu, kemijsku, tekstilnu i financijsku industriju, poljoprivredu te turizam. Prosperus, kojim upravlja Joško Miliša, uložio je u kompanije Vodoskok i Adriatic kampove. Fond Honest, u kojem glavnu riječ vode Michael Prpić i Hrvoje Puljiz, spremi se ulagati u drvnu tvrtku Conty Plus, a Quaestus Borislava Škrgre također je dobro priliku našao u Spačvi. Zaradu u drvu vide i u Nexusu, koji vodi Marko Lesić. Alternative private equity, na čijem je čelu Zoran Zemlić, okrenut je financijama, točnije financiranju rasta Centar banke i varaždinske Vabe. Devet društava u koje su FGS-ovi uložili zapošljava 950 ljudi. Ulaganja fondova omogućila su otvaranje 109 novih radnih mjesta u tim društvima, bar prema procjenama Mirne Marović. Nadalje, FGS-ovi imaju odobrene odluke o ulaganju i la su u završnoj fazi pripreme za dodatnih šest investicija u sektore koji uključuju obnovljive izvore energije, drvnu i građevinsku industriju te turizam. Provedba tih ulaganja vrijednih malo više od 40 milijuna eura očekuje se u drugoj polovini godine, čime bi se u šest kompanija otvorilo dodatnih 50 radnih mjesta.

Ostali su hrvatski private equity-fondovi od 2007. do danas ukupno uložili približno 36 milijuna eura u devet poduzeća iz sektora koji uključuju telekomunikacije, prerađivačku i farmaceutsku industriju, zdravstvo i maloprodajne lance; tako je otvoreno više od 400 radnih mjesta. Ta je brojka danas mogla biti mnogo veća, kao i novčani iznos koji bi fondovi mogli plasirati u gospodarstvo. Međutim, u Hrvatskoj gospodarska kriza, ali i gospodarski rast, očito dolaze sami od sebe – uz malenu ili nikakvu intervenciju države. Prijašnje vlade vrlo su dobro znale da će globalna kriza pogubno utjecati na Hrvatsku, ali vješto su to ignorirale. Nije napravljena konkretna priprema, zbog čega ne treba očekivati da će strani equity-fondovi nakon 1. srpnja po inerciji nalaziti u Hrvatsku.