Odabir trenutka

Neobičan dijalog počeo je prije nepuna dva tjedna kad je njemački politički tjednik Focus, poznat po tome što je prilično blizak njemačkomu sigurnosnom sustavu, najavio da 1. srpnja, na dan hrvatskog pristupa EU, iz Njemačke stiže europski uhidbeni nalog (EUN) kojim se traži izručenje Josipa Perkovića zbog sudskog procesa koji se vodi u Njemačkoj. Bivši dužnosnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (kolokvijalno UDBA) Josip Perković optužen je da je (s još petoricom dužnosnika i operativaca te službe) organizirao ubojstvo hrvatskog emigranta i bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj. Nakon što su baš svi hrvatski mediji, uključujući i Hinu, a s malom zadržkom i HTV, prenijeli pisanje njemačkog Focusa, bilo je jasno da je EUN ovdje, s nama, da se više ne može skrivati.

Nakon što je EUN za Josipa Perkovića postao napokon i hrvatska tema, otkrilo se zašto je Focus otvorio priču upravo tada. Naime, u trenutku objave teksta tzv. lex Perković, zakon kojim bi Hrvatska jednostrano izmijenila svoj pristupni ugovor s EU da spriječi izručenje, već je prošao Vladu i bio na putu prema Saboru, po hitnom postupku. Prijedlog zakona aktivirali su čim je Njemačka ratificirala naš pristupni ugovor. Tako bi naša vladajuća nomenklatura, pri čemu valja istaknuti predsjednika Josipovića kao ‘masterminda’ te diverzije, namagarčila i Njemačku i EU i zaštitila od izručenja Josipa Perkovića, i to u posljednjim pristupnim koracima. Ali i BND je očito pratio zbivanja, a Focus alarmirao javnost. Odmah se oglasila Europska komisija preko svoje povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, nastala je međunarodna bruka, glasovanje o zakonu u Saboru odgođeno je do EK-ova službenog nalaza. I ‘lex Perković’ po svoj je prilici zaustavljen.

Od tog trenutka počinje druga epizoda slučaja Perković u kojoj valja pratiti odnos između Zorana Milanovića i njemačkih medija. Najprije je priču o hrvatskom ulasku u EU vrlo negativno, kao poštast za europsku blagajnu, intonirao visokotiražni dnevnik Bild, koji je ne tako davno hrvatski premijer onako svisoka titulirao kao žuti tisak, a koji je dobro osmišljeni i viokotiražni tabloid u kojem radi više doktora znanosti nego na prosječnome hrvatskom fakultetu i jedan je od glavnih njemačkih ‘opinion maker’. Zatim je Milanović dobio priliku preko tjednika Focus, istoga onog koji je otvorio priču o Perkoviću, poslati gotovo ljubavnu poruku njemačkoj javnosti: ne moraju se brinuti, bit ćemo dobri, fini i samoodrživi u EU, srdačno pozivamo njemačke ulagače… I sve je to prenio i dnevnik Bild. Na unutarnjem se planu pak premijer Milanović počeo obračunavati s državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem okrivivši ga što nije učinio što je trebao da se slučaj Perković riješi u Hrvatskoj. Bajić se, naravno, brani da to nije istina…

No sad je važan Milanović. Manje zato što se iz njegovih posljednjih izjava dade naslutiti da će izručenja, dakako, biti. Više zato što se iz njegove nove ljubavi s njemačkim medijima dade naslutiti da bi upravo on mogao dobiti potporu za demontažu toga starog obavještajnog sustava izrasloga na temeljima jugoslavenske tajne policije koji upravlja državama učenjujući ljudje, čiji su dosjei i dalje u Beogradu i koji je, kako se upravo pokazalo na slučaju Perković, moćniji od onih koji formalno obnašaju vlast. Stoga se ne može demontrirati iznutra. A bez izlaska iz te mreže pravna država, demokratski standardi i gospodarski razvoj nemoguća su misija, ne samo u Hrvatskoj nego i u svim postjugoslavenskim državama. To je razlog zbog kojeg Njemačka toliko inzistira na slučaju Perković. I to je zadatak koji bi danas u kontekstu EU Zoran Milanović mogao obaviti s njemačkom tehničkom pomoći i američkom strateškom potporom. Ne kao obračun s prošlošću, nego kao spoznaju o njoj. Čak da su to iskreno željeli, njegovi prethodnici to nisu mogli ili nisu smjeli učiniti.