U više-manje zadanom okviru mogućeg rasta

Uz pretpostavku da će EU u idućih sedam godina rasti prema stopi od jedan posto Hrvatska mora rasti od tri do četiri posto na godinu da bi do 2020. postigla 70 posto prosjeka EU.

Hrvatska postaje dio europske političke obitelji i punopravna članica Europske unije. Međutim, ulazi u Uniju s teškim teretom toliko neučinkovita gospodarstva da su nužne ozbiljne reforme da ga spasi od grčkog scenarija. Nakon ulaska u Uniju Hrvatska će biti pri dnu ljestvice razvijenih zemalja, od nje će biti nerazvijenije samo Bugarska, Rumunjska i Latvija. Hrvatska je razvijenost otprilike na razini Grčke, Irske, Portugala i Španjolske pri njihovu ulasku u Uniju polovinom 80-ih godina prošlog stoljeća, odnosno na razini tadašnjega prosjeka članica Unije priljenih nakon 2000. godine.

Od svoga članstva u Uniji hrvatski građani očekuju mnogo, iako često prijateno, ali uspjeh će ovisiti samo o tome koliko sami uvedemo nužne promjene i uspjemo se prilagoditi novom stanju. Hrvatski građani prečesto žive između idealiziranih očekivanja i onoga što je realna mogućnost, što su stvarne životne činjenice. Zato je iznimno važno uvidjeti u kojem se smjeru moraju mijenjati hrvatska ekonomija i društvo i što se mora mijenjati.

Stvarne ekonomske mogućnosti ispod su očekivanja hrvatskih građana i zahtjeva za standard najrazvijenijih europskih društava. Standard se želi ostvariti odmah, što jednostavno nije moguće. Zato, nažalost, i neki pozitivni pomaci među dijelom građana prolaže nezapaženi pa unatoč svojedobnim relativno pozitivnim trendovima (npr. rast BDP-a prije 2008.) nema osjećaja napretka. Već sâm taj menatalni sklop sputava energiju potrebnu da se postigne napredak, stoga treba imati jasnu komunikacijsku strategiju za nužne reforme i kriznu komunikaciju da bi se narod upoznao s činjenicama.

Uz pretpostavku da EU u sljedećem sedmogodišnjem razdoblju u prosjeku raste prema stopi od jedan posto Hrvatska bi trebala rasti najmanje jednako godišnjom stopom da ostane na 61 posto europskoga prosjeka. Vrati li se na stope rasta od do četiri posto na godinu, koliko je u prosjeku imala prije krize, a EU nastavi jednopostotni rast, u sljedećem sedmogodišnjem razdoblju mogla bi postići 70 posto prosjeka EU, odnosno dostići taj prosjek oko 2020. To je elementarna algebra, ali unutar tih okvira otvara se i mnogo zanimljivija rasprava o tome kako se taj rast pretače u standard i kulturu življenja.

U više-manje zadanom okviru mogućeg rasta Hrvatskoj u ovom trenutku treba nacionalni konsenzus o ključnoj stvari: želimo li i dalje tapkati u istome mjestu ili ćemo preoblikovati hrvatsku ekonomiju, i to tako da hrvatski građani osjeti znatnu promjenu standarda u svakodnevnom životu. Na prvom je mjestu uspostavljanje učinkovite ekonomije utemeljene na konkurentnosti i izvrsnosti, na pameti i znanju hrvatskoga čovjeka. Iz već iznesene računice rasta proizlazi da se to ne da napraviti preko noći, nego treba dugoročno zahvatiti u hrvatsku ekonomiju i društvo.

Važna je karika u lancu potrebnih promjena promijeniti obrazovnu strukturu javnog – ali i privatnog! – sektora i u vrednovanju rada dolično nagrađivati primjere informiranog, promišljenog i odgovornog preuzimanja rizika u razbijanju birokratskog oklopa koji guši hrvatsko društvo. Na privatnom je sektoru da stvara prijeko potrebna radna mjesta, ali na tom putu ispriječili su mu se pregolem i neinventivan javni sektor i državna potrošnja. Mala i srednja poduzeća, koja su bila i ostala sektor hrvatske ekonomije koji najbrže raste, treba rasterećiti od šume administrativnih zapreka i učiniti sve da im se omogući što učinkovitije tržišno natjecanje. Ekonomski rast ne postiže se stihijski, nego pametnim planiranjem na dulji rok. Jedna od ključnih karika u tom lancu jest rast potaknut inovacijama, čije domete možemo zorno pratiti na dobrim primjerima uspješnih država Unije. U tom smjeru nužno je provesti reformu sustava visokoga školstva i znanosti. Hrvati su diljem svijeta poznati kao uspješni inovatori, o čemu svjedoči i broj osvojenih medalja na međunarodnim natjecanjima inovatora koje hrvatski učenici i studenti osvajaju iz godine u godinu. No ta pamet i predanost mogu se pametno iskoristiti jedino ako se inovatori povežu s ljudima iz prakse, hrvatskim poduzetnicima. A te poduzetnike treba uključiti u rad visokobrazovnih i razvojnih ustanova, kao što je slučaj u SAD-u.