Novi znak na hrvatskim proizvodima najveća je korist od ulaska u Uniju. Naša je efikasnost toliko manjkava da će je podignuti već i sama činjenica da smo u efikasnoj EU. A znak ‘made in EU’ nema cijene. Pokazuje da više nismo neka ‘no name’ zemlja koja prodaje neprepoznatljive proizvode kineske kvalitete, tvrdi analitičar Ante Babić.
Dan D je došao i – prošao. Čini se da je sve po starom iako je sve drukčije. Poduzetnici su sigurno mnogo više od komorne priredbe na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, ‘okićene’ važnim uzvanicima, značilo skidanje ploče Carinske uprave na Bregani. Čin je, razumljivo, dobio znatno manje medijske pozornosti. No ukidanje carinskog nadzora na 74 granična prijelaza znači poslovati na gospodarskom prostoru 28 zemalja temeljenom na slobodi kretnja robe, dakle bez carinskih formalnosti, i to s potencijalom tržišta od pola milijarde potrošača.
Nisu ukinute samo carine. Jedinstveno unutarnje tržište podrazumijeva ne-stanak raznih barijera umotanih u šaren ‘celofan’ kako bi se obeshrabrio uvoz na tržište EU – količinskih ograničenja, uvoznih dozvola, raznih uvjeta poput registriranog predstavništva, uporabe imena, dodatne dokumentacije. Uz to nas očekuje postupno ukidanje granične kontrole, što štedi vrijeme i pojeftinjuje protok robe. Tržište usluga, koje je i dosad lakše disalo, dokida posljednje prepreke – da bi tvrtka iz bilo koje članice EU pružala usluge u Hrvatskoj, više ne mora ovdje imati tvrtku kćer, usluge može pružati izravno iz matične članice. Vrijedi, naravno i obrnutu, a s obzirom na to da je Hrvatska ionako više orijentirana na usluge nego na proizvodnju, to bi nam mogla biti (teoretska) šansa.
Tehničkih je promjena podosta, mediji su se o tome naveliko raspisali, uostalom nema valjda nijedne, pa ni mikrotvrtke koja nije znala da je 30. lipnja posljednji dan za učenje. Onaj tko to nije znao može se svestati u onu dječju: ‘Tko se nije skrio…’
Analitičar Ante Babić, nepopravljivi optimist koji već neko vrijeme gura projekt EUforija, kaže da se oni koji se nisu snalazili kod kuće neće snaći ni u novoj, većoj kući. Dobro je, kaže, to što više neće biti uzaludnog sponzoriranja gubitaša, potpore će morati biti vertikalne i čiste ko suza.
Time će u proračunu ostati milijarde kuna koje ćemo moći prosljediti istinskim poduzetnicima. Da, dio će se tog novca preliti u socijalu, no nemjerljivo je jeftinije imati višak ljudi na socijali nego ih umjetno držati na plaću. U svakom slučaju oslobodit će se podosta kuna za one koji su sposobni otvoriti nova radna mjesta – kategoričan je Babić.
Na upit kakvog smisla ima ulaziti u raspadaču zajednicu, koja nikako ne uspijeva pohvatati ekonomsko konce, uvjerava da svejedno možemo izvući korist. Doduše, to je stajalište poluprazne čaše, no naša je efikasnost toliko manjka da će je podignuti već i sama činjenica da smo u efikasnoj EU. S druge strane, na hrvatskim će proizvodima pisati ‘made in EU’, a to, tvrdi Babić, nema cijene. To je standard koji pokazuje da više nismo neka ‘no name’ zemlja koja prodaje neprepoznatljive proizvode kineske kvalitete.
Analitičar Damir Novotny, s popriličnim iskustvom rada u raznim zemljama EU, razdvaja budućnost državnih od privatnih tvrtki. Jasno je čija je budućnost blistavija. Državne tvrtke ovise o političkoj eliti koja treba odlučiti o njihovoj privatizaciji, i to po kratkom postupku. To nije ekonomska, već politička odluka – tvrdi, dodajući da bi privatizirane kompanije vrlo brzo mogle privući kapital za repozicioniranje na tržištu. No priznaje da privatizacija ima i negativnih konotacija – jednom privatizirane postat će (poput HT-a) samo filijala novog vlasnika, bez ekspanzije na treća tržišta.
