Možda statistika ne bi stopostotno potvrdila dojam, ali najdublji sadržaj pristupa Hrvatske EU ocrtavaju pojmovi: povratak, sloboda, izazov, pravno uređen sustav i mogućnost.
Pokušavam se sjetiti nekoliko riječi koje su dominirale u opisivanju našega sretnog i ipak pomalo otužnoga hrvatskog pristupa EU. Možda statistika ne bi stopostotno potvrdila dojam, ali čini mi se da su se uz pristup Hrvatske EU najčešće rabile ili su možda samo najdublji sadržaj toga povijesnog čina ocrtavale riječi: povratak, sloboda, izazov, pravno uređen sustav, mogućnost… I kao da baš te riječi najbolje sublimiraju promjenu statusa Hrvatske njezinim ulaskom u EU.
Riječ povratak lijepo zvuči, osobito kada je izgovori aktualni predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso usred Zagreba. Ona označava upravo onu civilizacijsku i kulturološku povijesnu supstanciju Hrvatske koju smo od 1990. u različitim prigodama pokušavali posredovati institucionaliziranoj Europi s različitim uspjehom. Najbolji neuspjeh bio je kada je 1991. tadašnja Europska zajednica, prethodnica EU, odbila shvatiti i prihvatiti da se u Hrvatskoj brani Europa i europske vrijednosti. Najveći je uspjeh baš ona recentna izjava predsjednika EK o povratku Hrvatske u Europu kojoj je oduvijek pripadala. Nažalost, u hrvatskom je javnom prostoru taj povratak srednjoeuropskom i mediteransko-europskom civilizacijskom krugu i dalje neosviješten ili pojmijen tek na razini prigodne političke floskule.
Riječ sloboda u nas se u ovih 20-ak tranzicijskih godina otrcala i izgubila smisao, ugušivši se u dirigiranom mišljenju iz kojeg nismo izliši pukim višestranacijem. Danas mnogi naglašavaju da je EU prostor slobode mišljenja, što mi zapravo dosad nikada nismo bili. Što to znači sloboda mišljenja? Za mene je to ono što mi je svojim iskustvom najbolje ilustrirao jedan znanac, nekoć hrvatsko-bošnjački politički emigrant u Kanadi, zatim vrlo uspješan sveučilišni profesor i znanstvenik u Kanadi i SAD-u i napokon umirovljeni povratak u Hrvatsku, u kojoj se, kako primjećuje, odnos prema slobodi nije mnogo promijenio. No danas je siguran da je ključna razlika između njegova direktivnog i njihova slobodnog mišljenja bila u frazi: ‘I wonder’. Kad god bi kao svjež jugoslavenski emigrant raspravljao o bilo čemu njemu važnom, njegovi zapadni suggovornici stalno bi pristupali s propitivanjem, ponavljajući uvijek taj čarobni – ‘I wonder’. A on se čudio njihovu ‘neznanju’, jer za njega nije bilo sumnji. Došavši iz direktivnoga totalitarnog sustava, on je po logici sustava morao sve znati. U protivnom je neprijatelj ili irelevantan. Njegova je integracija slijedila tek kada je počeo propitivati svoja znanja. A tako će početi i hrvatska integracija u EU.
