ENERGETSKI CERTIFIKATORI Koliko god da ih ima, premalo ih je

U drugoj fazi, koja je još uvijek snažno obojena materijalizmom, luksuz se povezuje s tradicijom, obrtništvom i izradom po mjeri, znanjem, nasljedstvom, kvalitetom i ekskluzivitetom. Kupac koristi svoj novac da kupi stvari koje će svima pokazati njegov dobar ukus, znanje i bogatstvo, jer su to predmeti koje ne može imati, pa ni znati odabrati baš svatko. U fazi dva, on će birati Soho House hotele, za odlazak na večeru Kee Club by Dunhill u Šangaju, satove Frederique Constant, mobitel Vertu, naočale Cutler and Gross, odijela po mjeri s londonskog Saville Rowa, konjak Courvoisier, cigare Cohiba, odjeću Ralph Lauren, cipele Tod’s. ‘Luksuzist’ ove faze osjeća se komforinije u svojoj koži negoli kupac koji luksuz poima kroz fazu 1, ali treba potvrditi vlastitog ukusa i pronalazi je u tradiciji i konzervativnim brendovima koji projiciraju ‘stari novac’, pa kupuje stvari koje su skupe i imaju ‘patinu’ te još uvijek voli pokazivati da ‘se ima.

Treća faza luksusa ponajprije se prepoznaje kroz emocije i iskustvo. Luksuzno je ono što je jedinstveno i neponovljivo, ono što samo rijetki i odabrani mogu doživjeti. Naravno, vezano je uz novac, no sofisticirano u pristupu. Suvremeno, ali uz poštivanje tradicionalnih vrijednosti: bezvremeno, senzualno, suptilno, informirano. U igru ulazi samospoznaja, neopipljivo, samozatajnine, koncept ‘insidera’ (cognoscenti), učenja, drame i teatralnosti. Treća faza želi proširiti horizonte, pripadati klubu ljudi koji se znaju zabavljati na profinjen način, poput članova grupe odabranih, A Small World communityja; koji biraju brendove poput Hermes, Burberryja, kristala Lalique, kupuju preko Net-a-Portera ili u koncept trgovini poput pariškog Colettea, nose Stellu McCartney i Garetha Pugha. Oni traže nova čulna iskustva, imaju svoj ‘stav’, ‘drukčiji’ su, ‘kuže’ umjetnost i dizajn, posjećuju umjetničke sajmove Art Basel u Miamiju i Frieze u Londonu, koriste kozmetiku Kanebo, žele se educirati i putovati, izbirljivi su oko usluge više nego oko predmeta, te koriste npr. šminkerski concierge servis kao što je Quintessentially, a odsjedaju u Club hotelu by Ministry of Design u Singapuru.

Dok se certifikatori bore kako doći do posla, građani još uvijek nisu potpuno upoznati što im donose energetski certifikati. Mnogo vremena certifikatori troše na objašnjavanje procesa i što se time dobiva. Vlasnici stanova krivo smatraju da im se certifikat neće izdati ako im je potrošnja velika. Certificiranjem se samo utvrđuje kojem razredu pripadaju. U najbolji A+ ulaze rijetki, a i certifikatori sumnjaju u isplativost ulaganja. Razredi A i B također su odlični i smatraju da će cijena takvim stanovima rasti, a razred G je najgori, što se vidi po velikim troškovima režija.

Energetski pregled mnogo je opsežniji dio posla, koji daje stvarni uvid u strukturu troškova pojedinih energenata, kretanje potrošnje u raznim dijelovima godine, navike kupaca. Ovdje navodim problem u prikupljanju projektnih dokumentacija i računa za energente kupaca, bez kojih je nemoguće kvalitetno obaviti energetski pregled. Postoje objektivni problemi kao npr. za građevine u kojima dulje vremena nitko ne živi ili se ne upotrebljavaju redovito – dodao je Nino Valinčić iz Zagreba.

Mlado tržište još uvijek se profilira te je teško utvrditi tko je najbolji, a tko najveći. Ipak, kod izbora treba paziti na kvalitetu postupka jer su kazne velike. Za neposjedovanje certifikata kazna je od 20 do 100 tisuća kuna, a investicija u certificiranje mnogo je manja. Maksimalne cijene propisane su odlukom Ministarstva, a stan od stotinjak kvadrata u staroj zgradi može se certificirati za pet tisuća kuna.

Određivanje cijena svakako bi trebala biti tržišna kategorija, ali nažalost nije. Ministarstvo je još prije tri godine donijelo obvezujući cjenik, odnosno Odluku o najvišim cijenama energetskih pregleda i izdavanja energetskih certifikata zgrada. Dosta neuobičajeno za građevinsku struku, objavljene cijene iskazane su s obračunatim PDV-om, koji je tada iznosio 23 posto. U međuvremenu je došlo do inflacije i porasla je cijena mnogim vrstama robe i usluga na tržištu, ali ‘naš cjenik’ nije se promijenio. Dampinške cijene naša su svakodnevica. Iako je cjenik podećijen za barem 20-ak ili više posto, kolege nude i ugovaraju poslove za daleko niže cijene – istaknula je Tropićić Zekan te je dodala da nije lako postati certifikator, već to zahtijeva neke uvjete i stalno usavršavanje.

Dok su damping i nelojalna konkurencija problemi s kojim se susreću certifikatori, to je odlična prilika za dodatno zapošljavanje. U prvom valu sugovornici iz kompanija s kojima smo razgovarali zaposlili su nove inženjere, ali ne misle na tome stati.

Povećanjem potražnje već sam zapošlio troje novih inženjera, a ako se nastavi potražnja za certificiranjem, morat ćemo ih zaposliti još barem troje. Postoji i sad potreba za njima, ali problem je naplata potraživanja. Ne želim zaposliti ljude i onda im ne isplatiti plaću na vrijeme. To nije moj način rada i zbog toga ćemo pričekati sa zapošljavanjem novoga kadra, ali mnogi inženjeri iz građevinskog sektora potražit će posao u ovoj branši – zaključio je Tomislav Josipović.

Energetsko certificiranje posao je budućnosti, ali i sadašnjosti. Navala je krenula, a prema predviđanjima neće stati u dogledno vrijeme jer mnoge zgrade koje su bile obvezne certificirati se do kraja prošle godine to nisu učinile. Tako da zgrada ima, a broj certifikatora ograničen je.