Ima gradova i općina koji traže pomoć od države jer ne žele uvesti prirez

Kod nas proizvođači ne shvaćaju genijalnost klastera. Kakvu šansu, primjerice, ima mali istarski uljar koji na godinu proizvodi nekoliko stotina litara sjajnog, najboljeg svjetskog maslinova ulja ako to na godinu pojeđe malo bolji hotelski lanac u Bavarskoj? Ali ujedinjeni imali bi šansu, pa bi 120 istarskih brilljantnih uljara, udruženih u klastar, moglo napraviti pravi EU-brend te tako izići na neko ozbiljnije tržište. Isto to vrijedi i za hrvatske vinare, pršutare, proizvođače tartufa.

Istrani svoje proizvode plasiraju kod kuće, u sklopu turizma, i to je zasad najbolja šansa, jer u Hrvata ozbiljnijeg novca za EU-brendiranje i napad na EU-polici – nema, smatra Ripli. Sada imamo otvorene granice i to je ogromna prednost da napokon, posve legalno, bez prelevmana, pečata, kontrola, šverca, izvan hrvatskih granica odu sva ta ulja, vina, pršuti, kuleni… To je šansa za brojne (male) proizvođače u Hrvatskoj, za svakog tko ima dobar proizvod, neku svoju priču, neki svoj mali interni (online) marketing, da se dobro plasira, pozicionira. I brendira. Zašto bi se, primjerice, međimurska gibanica tukla sa zažericom ili švarcvaldicom. Štrukli su u Hrvatskoj zaštićeni, bez obzira na to što ih u njihovu zavičaju Zagorju baš nitko ne proizvodi. Apsurdno ili ne, proizvođači ih samo dva otmjena zagrebačka hotela – Esplanade i Palace – te kompanija Ledo; slično je s mlincima. Stoga je sasvim sigurno da će proći još vremena do pojave nekoga hrvatskog brenda na po licama bogate Europe. Najveći kapitalac u Hrvata Ivica Todrić jedini ima marketinškoga kapaciteta, primjerice, reklamirati Jamnicu na Wimbledonu ili zalijepiti njezin logotip na kacigu Lewisa Hamiltona, ali pitanje je gravitira li on na ta skupa tržišta ili pak ona jagoistočna, bez obzira na ispadanje iz Cefte. Bez obzira na Tedesc hijevu poslovnu prisutnost u Njemačkoj praškastih napitaka poput Cevdevite ondje ima na izvoz.

Kako god bilo, Hrvatska ima sjajnu priliku za pozicioniranje svoje enogastronomije, jer se hrvatska prehrambena industrija i proizvodnja zdrave hrane smatraju velikim potencijalom, a imamo i niz prepoznatljivih brendova na tom području, smatra dr. sc. Božo Skoko, koji se, među ostalim, bavi i brendiranjem.

Naša maslinova ulja, vina, riba i ribljih proizvodi, primjerice, imaju sve potencijale postati vrhunski hrvatski proizvodi u europskim supermarketima. Potrebna je jedino bolja strategija, kvalitetnija organizacija te masovnija proizvodnja, uza zadržavanje kvalitete. Dobar primjer je tvrtka Cromaris kad je riječ o proizvodnji ribe. No goleni su potencijali i u drugim našim proizvodima, od istarskog i dalmatinskog pršuta, preko slavonskoga kulena do zdravog voća i povrća. Nažalost, premalo smo proizvoda zaštitili, premalo proizvodnje strateški organizirali, proizvoda brendirali da bismo bili konkurentni i uspješni na ino-tržištima. U prilog nam ide to što se sve više europskih potrošača zanima za podrijetlo proizvoda te ih povezuje s imidžem države iz koje dolaze. Hrvatska je kao lijepa zemlja pozitivno percipirana, ali njezin proizvodi nisu poznati. Stoga trebamo učiniti sve da i turiste naviknemo na svoje proizvode, još dok su kod kuće – zaključuje Skoko.

Parmigiano reggiano, zadruga ili klastar od 120 malih talijanskih mljekara koji proizvode parmezan prema recepturi krovne udruge, može biti uzor. Kupac kupuje taj brend, ne zna i ne zanima ga koja ga je mljekara proizvela. Nažalost, to se ne može primijeniti na paški sir.

Međimurska gibanica ne mora se tući sa zažericom ili švarcvaldicom. Sladokusaca koji će znati prepoznati njezin originalnost dovoljno je na tržištu.

Štrukli su u Hrvatskoj zaštićeni – bez obzira na to što ih u njihovu zavičaju Zagorju baš nitko ne proizvodi. Slično je s mlincima.