Što kažu o hrvatskoj filmskoj industriji

Filmska industrija pronalazi način da pomogne puniti državni proračun umjesto da ga nemilice prazni kao neke druge javno poticane djelatnosti. Festivali su dobar način za popularizaciju i alternativnu distribuciju nerepertoarnog filma. Nije ih previše ako imaju jasno definiran koncept.

Producentske kuće u Hrvatskoj gase se jer TV postaje ne poštuju obvezu o prikazivanju najmanje 10 posto nezavisne europske produkcije. Kad birate kvalitetne scenarije i imate razvijenu kinematografsku mrežu, stvorili ste preduvjet za pozitivne trendove u filmskoj industriji.

Ivan Maloča, direktor Interfilma i jedan od najpoznatijih producenata u Hrvatskoj, čija je tvrtka producirala hitove poput ‘Maršala’, ‘Svećenikove djece’ i ‘Sonje i bika’ te prvi hrvatski sitcom ‘Bitange i princeze’, tvrdi da industrija u Hrvatskoj raste prema godišnjoj stopi od pet posto. No na filmu, kaže, jedini zarađuju Amerikanci. ‘Svećenikova djeca’ zaradila su oko četiri milijuna kuna, a troškovi su bili veći od milijun eura. Nijedna zemlja EU na filmu ne zarađuje. Da nije tako, nikada ne bih snimio film na hrvatskom jeziku, već bih na Plitvice doveo američku ekipu B glumaca i snimio miks SF-a i horora – kaže Maloča.

Nakon umjetničkog dijela, filmska industrija ostaje u rukama kinoprikazivača i distributera. Osim 60 posto zarade koja ide kinoprikazivačima, postoji naknada za digitalnu kopiju i dodatnih 500 eura plaća se po svakom ‘platnu’ na kojem se film prikazuje u svim dvoranama i kinima. Tako ispada da, kao i u drugim industrijama, najviše zarađuju ‘trgovci’. Na razini hrvatske postoji 300-tinjak producentskih kuća koje se bave proizvodnjom filmova i TV programa. Njih 30-ak ugasilo se, a Maloča za to krivi TV postaje, koje se ne drže obveze da barem 10 posto programa pune nezavisnim europskim produkcijama, već to rade u tri do pet posto.

U hrvatskim producentskim kućama zaposleno je oko 1200 ljudi (indirektno još 1500 radnih mjesta ovisi o AV djelatnosti), a u Irskoj više od 14 tisuća. Da TV kuće poštuju zakone, u idućih pet godina mogli bismo u toj djelatnosti otvoriti još pet tisuća radnih mjesta. No državne institucije ne gledaju na film kao na biznis, ne razumiju da mi možemo proizvesti sve što mogu i drugi. Ako se sjetite Jadran filma, Amerikanci su kod nas dolazili učiti kako se rade filmovi. Novi proizvodi i usluge nisu samo telekom i IT industrija, već i AV djelatnost. Znamo prepoznati što EU želi i možemo mu prodavati domaći proizvod – komentira Maloča.

Bez obzira na to što hrvatska publika voli komedije i filmove za djecu i mladež, umjetnički savjetnici često ističu da jednako potiču proizvodnju naslova koji imaju velike šanse na kinoblagajnima, kao i autorske filmove koji imaju šansu na festivalima, kojih je u Hrvatskoj više nego ikada. Ne samo igrani, nego i ostali žanrovi. Pet dokumentaraca bit će ove godine prikazano na Sarajevo film festivalu. Uzmemo li u obzir i da filmska proizvodnja svake godine raste, da su hrvatski filmovi sve češće u programima relevantnih međunarodnih festivala te da sve više stranih produkcija želi iskoristiti mogućnosti snimanja filmova u Hrvatskoj, iz današnje perspektive budućnost filmske industrije izgleda i više nego optimistično. Kad bismo takav koncept nepolitičkoga stručnog upravljanja industrijom precrtali na ostale industrije u Hrvatskoj, možda optimizam ne bismo gledali samo na filmu.