Propast nekada prebogatog centra američke autoindustrije nije iznenadna, događa se već godinama. Nekadašnji investitori, danas vjerovnici gotovo 20 milijardi teškog duga, upravo zabijaju posljednji čavao u lijes grada. A kad su davali kredite, dovoljno osigurane bilo im je ‘neograničeno dizanje poreza’ u slučaju problema.
O polaganom i sigurnom odumiranju nekadašnje perjanice američkoga kapitalizma pričalo se barem godinama, ako ne i desetljećima, a njegova konačna ‘smrt’ pomalo je i simbolična. Grad Detroit, neslužbeni dom američke autoindustrije, službeno je 18. srpnja proglasio bankrot i tako, nado se, završio agoniju koje malo tko nije bio svjestan, posebice u Americi. Nakon što je akumulirao vrtoglavlji 18 milijardi dolara duga, Detroit je zastražio proglašenje bankrota da bi se zaštitio od vjerovnika i pokušao restrukturirati dugove. Usput je stvorena i nova povijest jer je time grad zaslužio neslavnui titulu najvećega američkoga grada u bankrotu u povijesti zemlje.
Klišej o visokom letu i niskom padu gotovo da je neizbježan, skeptik bi primijetio da najveći ostaju najveći, pa i ako je u pitanju bankrot. Detroit je od najboljih godina, 1950-ih do danas spao s dva milijuna stanovnika na tek 700 tisuća, od kojih tek 270 tisuća radi i uglavnom ne mogu otići. U poreznom smislu, od početka novog stoljeća grad je izgubio oko 40 posto poreznih prihoda, a slika je nekoć jednog od najpropulzivijih gradova Amerike zastrašujuća. Ne podsjeća na treći, nego na peti ili šesti svijet. Cijeli kvartovi potpuno su prazni, kuće u raspadajućem stanju, ulice prljave, kriminal izvan kontrole, gradske usluge jedva funkcionalne, nezaposlenost visoka (18,6 posto). Podaci o tek trećini upotrebljivih kola hitne pomoći i 40 posto funkcionalne gradske rasvjete najbolje ilustriraju stanje.
Rat za prednost Postalo je jasno da se financijsku krizu ne može riješiti uspješno bez tog poteza, i to je jedina razumna dostupna alternativa, napisao je Richard Snyder, guverner savezne države Michigan, u pismu uključenom u zahtjev za stečajem. ‘Detroit jednostavno ne može prikupiti dovoljno prihoda da bi servisirao svoje obveze, što se može samo pogoršati ako se ne proglasi bankrot’. U idealnom scenariju, grad bi trebao isplativati na površinu do rujna sljedeće godine, ali osim dužnosnika, malo tko se spreman razbacivati datumima i rokovima.
Nije trebalo dugo čekati na komešanje u redovima vjerovnika, koji svi hoće biti prvi u naplati, a napetosti je dodao Kevyn Orr, krizni menadžer Detroita. Orr je odlučio izjednačiti vlasnike gradskih obveznica, zbog čega je počelo naguravanje između mirovinskih fondova i vlasnika općih obveznica (eng. general obligation bonds, osigurane obećanjem neograničenog podizanja poreza u svrhu namirenja) u vezi s tim tko će se prvi naplatiti. Vlasnici potonjih smatraju da imaju prednost pri naplati, a ‘mirovinci’ uzvraćaju da su njihova prava zaštićena ustavom i imaju prioritet.
Iako se u početku vjerovalo da je dug 14 milijardi dolara, u međuvremenu je otkriveno još nekoliko milijardica, zahvaljujući obilatom ‘muljanju’ s tim novcem u gradu, pa Orr sada spominje i 20 milijardi, od čega 11 nije osigurano. Upravo bi tih devet preostalih milijardi moglo biti najveći problem i povod dugotrajnom sudskom ratu jer uključuje 3,5 milijardi dolara obveza za mirovine, možda i više, i 5,7 milijardi dolara duga radnicima na ime zdravstvenih i drugih doprinosa.