Razvijanjem tona komunikacije ili cijeloga brendovskog jezika tvrtka se približava svojim kupcima, povećava njihovu vjernost i profit. Specijalizirane agencije polako su počele odgajati globalne klijente koji se naširoko koriste svojim metajezicima.
I mamo 23 milijuna klijenata, 10 tisuća zaposlenika i svaku minutu u danu razgovaramo. Možemo lijepiti tisuće fantastičnih plakata i objaviti milijune sekunda televizijskih oglasa, ali ništa se, baš ništa ne može usporediti s razgovorom u četiri oka – tim je riječima Kat Ward-Smith, šefica marketinškog odjela telekomunikacijskog operatera O₂, opisala važnost verbalnoga (jezičnog) brendiranja. Da, dobro ste pročitali, verbalnoga. Naime, u posljednje se vrijeme stotinama kategorija i potkategorija marketinške industrije pridružila ta sintagma na koju, kažu, tvrtke troše dvije milijarde dolara na godinu. To je, dakako, malen iznos uzme li se u obzir da u vizualni dio priče na globalnoj razini odlazi 13,5 milijardi dolara, ali nikako nije zanemariv i, što je najvažnije, raste. Tvrtke koje drže do sebe uvjerile su se da imaju konkretnu korist od razvoja vlastitog tona ili cijeloga jezika kojim komuniciraju sa svojom publikom. To im omogućava da se izdvoje među konkurencijom i olakšava komunikaciju – njihovi ih korisnici razumiju i lakše se identificiraju s njima.
Kako u prošlotjednom izdanju piše Marketing Week (MK), riječ je o relativno novoj grani brendiranja koja još pati od dječjih bolesti, poput slabije razvijenih sredstava za mjerenje učinkovitosti, i procesu koji je u usporedbi s drugima malo kompliciraniji. Verbalno brendiranje preporučuje se tvrtkama s nekoliko tisuća klijenata i jednako toliko brbljavih zaposlenika koji u svakom dijelu komunikacije, internoj i eksternoj, trebaju naučiti jedinstven kompanijski jezik. Specijalizirane agencije, naravno, u zapadnim zemljama, polako su počele odgajati globalne klijente koji se naširoko koriste svojim metajezicima. Primjerice, virtualna banka Nationwide u suradnji s agencijom The Writer razvila je jezik potpuno integriran u sustav; njime se koristi u marketinškoj, pisanoj i internoj komunikaciji. Financijski sektor poznat je po svome kompliciranom jeziku koji razumiju samo potrošači s ekonomskim znanjem. U Nationwideu su shvatili da bi nedostatak cijelog sektora mogli pretvoriti u prednost. Kako je za MK objasnio njegov marketinški direktor, ‘banke komuniciraju formalno i jako je teško proizvode i usluge prikazati na način koji nije sterilan, hladan te zbog toga odbijan’. Upotrebom novoga jezika stvorili su zajednicu klijenata koji osjećaju jaču emotivnu povezanost s bankom, obraćaju im se potrošačkim žargonom, a ne financijskim, što im je, kažu, povećalo ukupnu prodaju.
Cisco je, recimo, posebnim jezikom izliječio neke boljke kompanijske strukture. Naime, u tvrtki je prije postojala golema razlika između ‘inženjera’ i ‘ostatka’. Inženjeri su razvijali proizvode, nadjevali im imena i opisivali ih u knjižicama s uputama ili na internetu; oni kojih su ih prodavali i kupovali govorili su potpuno drugačijim, ‘ne-informatičkim’ jezikom. Ukratko, nitko nije razumio nikoga. Cisco je, također u suradnji s agencijom Writer, razvio ‘playbook’ (pojednostavljeno, ‘kako govori naš brend’), jezične upute.
