Energetski certifikati

Čemu, osim punjenju proračuna, služe ogromne kazne od 20.000 do 100.000 kuna za pravnu osobu te 10.000 kuna za fizičku osobu koje ne obave zakonom određene energetske pregledne zgrade? Umjesto prijetnji sankcijama, mnogo bi učinkovitije bilo poticati obavljanje certificiranja.

Iako se u dosta kasnilo s pravilnim animiranjem svih na koje se propisi koji su na snazi odnose, ipak je tema o energetskim certifikatima zgrada na neki način stekla pravo građanstva neposredno uoči 1. srpnja 2013. kao neka vrsta ‘Dana D’ za sve obveznike. Ni u kojem slučaju ne kanimo dovoditi u pitanje institut energetskog certificiranja. U konačnici svi smo zainteresirani da platimo samo ono što potrošimo, a to bi trebalo dati svoj učinak u smanjivanju finalnih cijena proizvoda i usluga. No želimo prikazati i kritizirati način na koji je obveza certificiranja propisana i kako se počela provoditi.

Dakle, imamo kao temelj svega Zakon o učinkovitom korištenju energije i u neposrednoj potrošnji iz 2008. godine, koji je izmijenjen (baš u dijelu o certifikatima) novelom iz 2012., kao i Pravilnik o energetskim pregledima građevina i energetskom certificiranju zgrada iz 2012., koji je noveliran u 2013. godini. Izvan svake je sumnje što je svrha certificiranja: ‘Pružanje informacija vlasnicima i korisnicima zgrada o energetskom svojstvu zgrade ili njezine samostalne uporabne cjeline i usporedba zgrada u odnosu na njihova energetska svojstva, učinkovitost njihovih energetskih sustava te kvalitetu i svojstva ovojnice zgrade’. Ako je to tako, treba se upitati čemu (osim punjenju proračuna) služe ogromne kazne (od 20.000 do 100.000 kuna za pravnu osobu + 5000 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi, 10.000 kuna za fizičku osobu), koje gotovo da djeleju kao temeljni dio Zakona. Zar ne bi bilo daleko i učinkovitije i logičnije da su svi nekako potaknuti obaviti certificiranje, npr. tako da se propiše da je to nešto što se može plaćati iz pričuve.

Zar ne bi bilo logično i pravno sigurnije objasniti javnosti zašto se ne treba ishoditi certifikat ako se stan izdaje u turističke svrhe, a potreban je u slučajevima prodaje, iznajmljivanja, leasinga ili davanja u zakup, pri čemu je interesantno što Zakon u taksativnom nabrajanju onoga što podliježe kazni ne spominje leasing. Zar je prihvatljivo to što ni danas nije jasno što znači formulacija: ‘Kod prodaje zgrade ili njezinog dijela koji je samostalna uporabna cjelina, energetski certifikat mora biti na uvidu prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji i njegov je sastavni dio’? Je li ambicija donositelja Pravilnika bila da je certifikat uvjet uknjižbe?! Nažalost, kao daleka i jako neizvjesna budućnost izgledaju mjere koje bi se temeljile na poticajima, a u sada i doglednoj budućnosti djeluju kao da računaju jedino na sankcije. Da je tako potvrđuje i to da kao da se uopće nije vodilo računa o tome da za isto djelo nije moguće kažnjavanje dva puta, što znači da je moguća i (isforsirana) kazna u najmanjem iznosu i nakon toga neograničeno ignoriranje Zakona, što je još gore bez ikakvih izgleda da se vlasnike potiče na ulaganja u poboljšanje energetske učinkovitosti.

Zar je bilo teško sve preusmjeriti na upravitelje zgrade i prihvatiti da svaki dio zgrade mora biti energetski učinkovit, što bi uklonilo otpor onih koji imaju stanove ili prostore manje od 50 metara kvadratnih. Da ne spominjemo npr. da bi u slučaju bilo kakvog raspolaganja nekretninom koje je oporezivo bilo jako poticajno smanjiti poreznu obvezu i time istodobno rasteretiti prekršajne sudove, poboljšati energetsku učinkovitost, dati posla certifikatorima i, svakako ne najmanje važno, popraviti poduzetničko i vlasničko ozračje.

KOME NE TREBA ENERGETSKO CERTIFICIRANJE ZGRADE

1. Nove zgrade, postojeće zgrade i samostalne uporabne cjeline zgrade u novim ili postojećim zgradama koje se prodaju, iznajmljuju, daju na leasing ili u zakup i koje imaju uporabnu korisnu površinu manju od 50 m²

2. Zgrade koje imaju predviđeni vijek uporabe ograničen na dvije godine i manje

3. Privremene zgrade izgrađene u okviru pripremnih radova za potrebe organizacije gradilišta

4. Radionice, proizvodne hale, industrijske zgrade i druge gospodarske zgrade koje se, u skladu sa svojom namjenom, moraju držati otvorenima više od polovice radnog vremena ako nemaju ugrađene zračne zavjese

5. Jednostavne građevine utvrđene posebnim propisom

6. Postojeće zgrade ili njihove samostalne uporabne cjeline koje se prodaju ili se pravo vlasništva prenosi u stečajnom postupku u slučaju prisilne prodaje ili ovrhe

7. Postojeće zgrade ili njihove samostalne uporabne cjeline koje se prodaju ili iznajmljuju bračnom drugu ili članovima uže obitelji

8. Zgrade koje se ne griju ili se griju na temperaturu do +12 °C osim hladnjača