Nacrt zakona o zaštiti na radu potencijalno je dodatni uteg poduzetnicima, pogotovo s jednim ili dvoje zaposlenih. No prilika je to da inspektori i na tom polju pokažu umijeće prerušavanja riprema li Vlada još jedan zakon koji bi mogao komotno postati još jedna vrsta parafiskalnog nameta? Nacrt zakona o zaštiti na radu, kako ga tumači naš čitatelj (ime i prezime poznato redakciji), odgovara lobiju stručnjaka zaštite na radu. Također, povećava birokratski udio posla u maloj tvrtki, a možda daje priliku ministru Liniću da dodatno opali kaznu tvrtki i poduzetniku.
Naš se čitatelj, ne bez ironije, pita kako je našoj vlasti uspjelo napraviti čak i više nego što su to napravile zemlje EU. Oni su direktno od 19 članaka i 3800 riječi gotovo deset puta nadmašili napisavši nacrt koji ima 109 članaka i 23 tisuće riječi. Stvar je još čudnija jer je riječ o direktivi prema kojoj se usklađuju zakoni i koja sadržava i odredbe kojima je Europska komisija omogućila državama članicama EU pojednostavnjenje zakona. E, tvrdi naš čitatelj, to su predlagatelji zakona odnosno naši vlastodržci zanemarili iako su marljivo i bez iznimaka citirali sve ostale odredbe.
Prema tom zakonu, tvrtka mora imati stručnjaka zaštite na radu ili mora angažirati vanjskog suradnika. Nije li to dodatni (parafiskalni) namet tvrtkama i još jedan doprinos države, makar i mali, da putem zakona poveća nelikvidnost? Primjerice, predlača zakona ne pita se kako će to izvesti poduzeća s direktorom koji je jedini zaposlen, a takvih je 23 tisuće od ukupno 130 tisuća, odnosno 18 posto. Tvrđi da dva zaposlenika ima 35 tisuća, a do tri ih je 42 tisuće, u što nisu ugrađeni obrtnici. Ima i takvih poduzeća čiji su svi zaposlenici, njih nekoliko, članovi uprave. Oni sigurno nemaju preveliku želju, pogotovo u ovakvoj krizi, zapošljavati nekoga tko će im objašnjavati kako se zaštiti na radu, kao ni u obiteljskim poduzećima.
Naš čitatelj dobro zapaža pa se pita i što je s djelatnostima gdje su opasnosti minimalne, poput prevoditelja, odvjetnika, bilježnika, dizajnera, knjigovača, turističkih agencija, mi bismo dodali i novinara… Kad bolje razmislim, možda je zakonodavac baš i razmišljao o tome da je sada kriza i da i takvim djelatnostima prijeti opasnost na radu. Primjerice, zbog krize se ne ulaže u osnovna sredstva nego se iskorištavaju ona koja tvrtke imaju pa zbog staroga kompjutera koji se svako malo zamrzne nekom novinaru može puknuti film pa ga razbije šakom. E, to bi onda zaista bila ozljeda na radu jer bi šaka ili nabubrila ili prokrvarila pa bi i takvim djelatnostima trebao neki stručnjak koji bi rekao da se to ne smije tako raditi.
