Bruxelles treba potaknuti čišćenje bilanci banaka u Jugoistočnoj Europi

Prije točno godinu dana ustvrdili ste da Hrvatska nije u recesiji nego na pragu depresije, pa i socijalne krize. Gdje smo danas? Cijela Jugoistočna Europa u dubokoj je krizi, zbog čega će se dogoditi novi val velikih privatizacija. Hrvatska ima sreću što ima natpravo veliku imovinu i rentu. Nijedna zemlja sama ne može napraviti mnogo u smislu rasta jer padaju i BDP i konkurentnost. Usto, cijeli prostor pogoda proces razduživanja kućanstava i poduzeća, ali i banaka, koje ovaj prostor smatraju slabo perspektivnim. Rješenje je isključivo u zajedničkoj inicijativi za jugoistočnu Europu, koja mora doći iz Bruxellesa, da se pokušaju očistiti bilance banaka kako bi nam olakšali da brže i manje bolno riješimo gubitke. Bude li to radila svaka zemlja zasebno, to će biti dugoročna recesija s elementima dugoročne društvene krize. Alternativa je privatizacija, pokušaj saniranja deficita rasprodajom preostale imovine, ali regionalno gledano to je mnogo lošije rješenje jer ostaju kontaminirane bilance banaka, koje su prepune nenaplativih potraživanja.

Hrvatska se odlučila za privatizaciju. Može li prodaja Croatia osiguranja, HPB-a i autocesta spasiti proračun? Dobro je da se događa privatizacija dijela državne imovine ondje gdje država nije imala što tražiti. Hrvatska ima priličan fond imovine bilo za privatizaciju bilo za koncesije, riječ je o znatnoj renti koja nam je na raspolaganju. Taj dio ekonomije koji ovisi o renti, a ne o radu državnih struktura, zapravo jedini funkcionira, dakle turizam, dio transporta, ostatak ekonomije urušava se, industrija nestaje, rapidno gubimo konkurentnost. Pokušali smo povećati konkurentnost konceptom interne devalvacije, ali proces je propao jer troškovi poduzeća rastu brže nego konkurentnost, što se vidi u indeksu proizvođačkih cijena. Uspjeli smo samo dijelom smanjiti trošak rada, no porasle su sve druge cijene inputa javnih poduzeća, i to onih koje je država odabrala kao poluge rasta. Jedina se prilagodba događa, i to brutalno, na tržištu rada i porastu poreznog opterećenja kućanstva.

Šanse su da obnovimo industrijsku proizvodnju male, dakle ostajemo rentierska ekonomija? Monetarna se politika i dalje drži čvrstog tečaja čekajući ulazak u monetarnu uniju. Do toga je još barem sedam-osa godina i pitanje je s kakvim modelom možemo izdržati. Možemo trošiti rentu, ali i tada ostaje pitanje konkurentnosti. Mehanizmi koji su na raspolaganju vrlo su nefleksibilni, a reforma javnog sektora još je na čekanju. Politika u tom procesu želići polako i žrtvovati više rente, a manje prilagodbe jer misle da rente ima dovoljno. Zato očekujem promjenu normativnog okvira za ulaganja mirovinskih fondova. Mislim da nakon privatizacije CO-a i HPB-a slijedi angažiranje mirovinskih fondova u privatizaciji ili koncepcijama energetskog sektora.

Od mirovinaca se već dugo očekuje da se jače angažiraju u financiranju, to je onda dobra vijest? Mislim da treba biti oprezan da ne bismo ostali bez mirovina iz drugog stupa ako politička kombinatorika naloži mirovinacima da ulože u nešto neodrživo. Budu li fondovi ulagali u ne-restrukturiranu javna poduzeća, lako bi se moglo dogoditi da politika na taj način diskontrira naše buduće mirovine za sadašnju potrošnju.

Kakve su prognoze za ovu godinu i kada možemo očekivati početak rasta? Prognoze za ovu godinu predviđaju daljnji pad BDP-a i do jedan posto, ponajviše zbog pada robnog izvoza. Veći je problem u tome što je naša potencijalna stopa rasta u srednjem roku oko dva posto, a to ne osigurava ni servisiranje kamata na vanjski dug. Tendencije zaustavljanja pada mogu se pojaviti u trećem tromjesečju zbog turističke sezone, ali dinamika oporavka pokazuje pravi problem. Iduće godine BDP će rasti za oko jedan posto, godinu poslije za dva posto. To je izrazito spora dinamika, koja ništa bitno ne može promijeniti na tržištu rada. I to upravo kada imamo najdužu rastnu snagu u povijesti koja, nažalost, emigrira. Makroekonomski će okvir biti stabilan, financijski također, poduprijet će ga prodaja nacionalne imovine, ali pritisk s tržišta rada i rast siromaštva bit će neizdrživi. Pravi će pritisak za radikalne promjene doći iznutra, od građana, a ne investitora.

A u proračunu nema novca za bilo kakve akcije, većem deficitu prijeti i gubitak po osnovi PDV-a i carina? Učinak smanjenja prihoda od PDV-a zbog drugačijeg obračuna u sklopu EU nastavit će se do kraja godine i početka iduće, ali već je vidljiv negativan trend: u međunarodnoj je razmjerno sve više uvoza iz EU, jer je zbog načina obračuna PDV-a trgovima sve povoljnije pa se trgovine pune robom, prije svega poljoprivrednim i prehrambenim artiklima, iz inozemstva, a kod kuće imamo lom u tim industrijama. Tu je još učinak smanjenje stope PDV-a u turizmu, pa će indeks proračunskih prihoda biti blago ispod što u odnosu na prošlu godinu. Deficit bi mogao dosegnuti i 15 milijardi kuna, a ne planiranih deset, odnosno kada se uzme u obzir javni sektor u širem smislu, oko 20 milijardi kuna ili šest posto BDP-a. Valja zato očekivati reakciju Bruxellesa.

Da prihodi padaju, o tome se javno ne govorit, ali zato raste presija prisilne naplate. Može li to donekle poboljšati stanje u proračunu?