Ministar Jakovina treba, prije svega, znati komunicirati

Bez obzira na to što ga se nikako ne može usporediti s prethodnicima Pankretićem i Čobankovićem jer ne baca državni novac, očito je da nešto nedostaje u kontaktima s partnerima.

Nisam od onih koji će olako kritizirati ministra poljoprivrede Tihomira Jakovinu samo da bi ga se kritiziralo. U ovoj zemlji ako nešto ne valja, odmah isključivo optužuje političare. No nije ni ministar Jakovina bez grijeha.

Prije svega, hajmo malo o njegovim vrlinama. A jedna od njih je da je pravi škrtac. No to je zaista vrlina u odnosu na njegove prethodnike Božidara Pankretića i Petra Čobankovića, koji su dijelili državne pare poljoprivrednicima kao pijani milijarderi, uspostavivši pritom loše kriterije. U hrvatsku poljoprivredu ulupano je desetke milijardi kuna zadnjih 15-ak godina i pritom je zanimljivo da je najviše u vrijeme HDZ-ovih vlada trošeno nemilice. Najbolja su ilustracija bacanja love u vjetar godine u kojima su održani opći izbori. U tim je godinama poljoprivrednicima isplaćivano za štete od elementarne nepogode i do desetak puta više nego u godinama bez izbora, a sve je to bio produkt Čobankovića (od 2004. do 2007.), Pankretića (2007. – 2009.) i opet Čobankovića.

U tom kontekstu treba promatrati škrtost aktualnog ministra Tihomira Jakovine. Njegovi su prethodnici kupovali birače po selima neselektivnim isplatama poticaja i naknadama šteta od nepogoda, a sada je ta praksa zaustavljena. Ako ništa drugo, ministar Jakovina u tome je daleko bolji jer se ponaša odgovorno u trošenju novca i nema potrebu povlađivati seljacima kako bi ih kupio za sljedeće izbore.

No taj ‘škrtac’ ima i nedostataka, zbog kojih hrvatska poljoprivreda i dalje stagnira. Poljoprivrednici traže isplatu poticaja u cijelosti, a on to ne može jer nema love, ali istovremeno grijesi kada kaže: ‘Poticaj nije plaća seljaka, zbog čega se u javnost stvara kriva slika o poljoprivrednim proizvođačima. Manji dio proizvođača prosvjeđuje, a najveći ih dio pošteno radi svoj posao.’

Točno je da poticaj nije plaća, ali netočno je da se u javnosti stvara kriva dojam o tome. To je vrlo neugodna izjava jer bi se moglo zaključiti da ministar sugerira kako se poticaji i ne moraju isplativati jer to nisu plaće. No, a suvišno je to govoriti, jer zna to i Jakovina, poticaji su zakonska obveza države i bez obzira na to kakvi su kriteriji i ima li novca ili nema, na njih poljoprivrednici imaju pravo. Druga je opasna tvrdnja da prosvjeđuju malobrojni, a ostali pošteno rade svoj posao. Ispada prema tome da ti malobrojni nepoštenu rade i još hoće da im država da lovu.

Navodim to jer se poljoprivrednici žale da vrlo teško komuniciraju s ministrom. Iz poljoprivrednih udrug tvrde da njihovi dopisi ministru Jakovini ostaju mjesecima bez odgovora, da ih vrlo teško prima te da se katkad i bahato ponaša prema njima. Znao sam pitati predstavnike poljoprivrednika kada bi izlagali neki svoj problem što kaže ministar na to, jesu li kontaktirali s njim, međutim, samo bi mi uputili ironičan osmijeh, kao da me pitaju ‘a gdje ti živiš’. Ministar na to može reći da predstavnici poljoprivrednika lažu. No nedavno sam sudjelovao na brifingu u organizaciji jedne domaće tvrtke. U časkanju smo se dotakli i Ministarstva poljoprivrede. Reakcija moga suguvoznika, koji nije poljoprivrednik, bila je identična onoj predstavnika poljoprivrednika. Ironičnim je osmijehom ustvrdio: ‘Nemam tamo s kim razgovarati. Probleme ne možemo sami riješiti, a oni niti žele nasljušati, niti imaju osjećaj za problem.’ Mislim da bi ministar Jakovina trebao malo poraditi na komunikaciji.