Država treba prodati sto posto vlasništva u HPB-u i CO-u

Velikim zabludama smatram privatizacije u kojima država zadržava ‘zlatnu dionicu’ za ostvarenje kvazicilja zvanog ‘zadržavanje kontrole’. Manja uloga države u gospodarstvu znači više koristi za gospodarstvo – a takvo gospodarstvo može lakše financirati državne potrebe i smanjiti pritisak na državno zaduživanje.

Spijajući macchiato u hladovini štekata čujem komentare puka o aktualnim gospodarskim temama, uključujući i onu kako ‘Linić rasprođaje nacionalno blago, HPB i Croatiju osigurane’. Parafrazirajući Marie Curie kako se u životu ničega ne treba toliko bojati koliko težiti potpunijem razumijevanju, a u svjetlu pogrešnoga kontekstualiziranja i politički besramnog zlo-upotrebljavanja sličnih tema, istaknuo bih kako država treba potpuno izaći iz vlasništva svih tvrtki koje imaju konkurenciju u privatnom sektoru (npr. HPB i Croatia osiguranje).

Glavnim (iako ne svim) razlozima za to smatram sljedeće: 1. Država oporezujući konkurenciju iz privatnog sektora (30-ak banaka i 20-ak osiguravajućih društava) financira sve neefikasnosti tvrtki koje se s tim istim privatnim sektorom natječu za istu kunu zarade u tržišnoj utakmici (zamislite da PBZ ima mogućnost nametnuti regulativu i poreze Zabi kako bi poboljšao vlastitu poziciju); 2. Svaki je hrvatski građanin plaćajući poreze posredni suvlasnik HPB-a i CO-a bez svog eksplicitnog pristanka – umjesto što država dokapitalizacijama financira HPB i CO, ekonomski je racionalnije, prema građanima pravednije, a za gospodarstvo korisnije da se smanjenjem porezne presije više novca ostavi građanima koji će sami donijeti odluku hoće li kupiti dionice HPB-a ili CO-a. (Su)vlasištvom nad HPB-om i CO država je tu odluku već donijela za njih, a trebamo se kloniti situacija u kojima država misli da zna bolje od njenih građana kako upravljati njihovim novcem. 3. Oročavajući depozite i uzimajući kredite u 30-ak banaka konkurentima HPB-u te plaćajući premije osiguranja u 20-ak osiguravajućih društava konkurentima CO-u, građani koji su posredni suvlasnici HPB-a i CO-a zapravo podupiru biznise konkurenata sugerirajući nerazumijevanje vlastite pozicije (zamislite da imate kafić i prodajete sok za 15 kuna, ali ga sami pijete u susjednom kafiću jer tamo košta 13 kuna ili ima okus koji vi nemate). 4. Ako država ima banku i osiguravajuće društvo, zbog čega ne bi bila vlasnik građevinske firme, hotelskog poduzeća, nacionalnog trgovačkog lanca (npr. dokapitalizira Kerum)? Tko je toliko promučuran da zna zašto baš bankarstvo i osiguranje, a ne i trgovina špecerajem?

Glavni razlog zašto država ne bi trebala biti u špeceraju, ali ni u bankarstvu i osiguranju (i svemu drugom od A do Ž) jest činjenica da na taj način izvitoperuje tržišnu utakmicu jer jedan sudionik na tržištu (država) ima ulogu kadije koji vas tuži, ali vam i sudi. To je opasno za efikasnost državnog poduzeća, ali i zaradu privatnog sektora, koji je ultimativni izvor poreza koji će takve neefikasnosti na kraju financirati. Na posljeku, ako želimo ‘uspješan’ državni HPB ili CO, to bi impliciralo želju da budu što jači, veći i utjecajniji (organski ili akvizicijama), što de facto vodi podržavljenju gospodarstva. Povijest pokazuje da tamo gdje je previše države u gospodarstvu stvari počinju funkcionirati kao u socijalizmu (a u takvom uređenju gospodarstva baš i nisu funkcionirala na dugi rok, pa makar se ta zemlja zvala i Slovenija). Ako i postoje teorije koje govore nešto drugo, rado bih citirao velikog igrača bejzbola Yogi Berra, koji je rekao: ‘U teoriji ne postoji razlika između teorije i prakse, ali u praksi je ta razlika velika!’ Usudio bih se reći – golema!

Velikim zabludama smatram privatizacije u kojima država zadržava ‘zlatnu dionicu’ za ostvarenje kvazicilja zvanog ‘zadržavanje kontrole’. Udjeli u vlasništvu nisu presudni za određivanje ‘omjera snaga’ između države i novog (su)vlasnika. Takvi se odnosi reguliraju dioničarskim ugovorom. Stoga sugeriram potpune privatizacije jer državi uvijek, za svaku branšu i firmu, ostaje velika (često neograničena) autonomija da sama propisuje zakonsku i poreznu regulativu koju novi vlasnik mora poštovati.

Na posljeku, moram se osvrnuti na izjavu ministra Linića, koji je privatizaciju HPB-a i CO-a pokušao objasniti potrebom ‘odgovorne Vlade da smanji javni dug’. Čak i uz neslaganje s takvim razmišljanjem, akceptiram navedeni stav kao mogući povod za privatizaciju, a pravi razlozi stvarne potrebe za izlaskom države iz vlasništva već su navedeni u ovom tekstu. Manja uloga države u gospodarstvu znači više koristi za gospodarstvo – a takvo gospodarstvo može lakše financirati državne potrebe i smanjiti pritisak na državno zaduživanje.