Kad se spomene EDP, to znači da će biti rezanja

U zalud ministru Slavku Liniću sav trud da utjerivanjem poreznog straha pribavi što više poreznih prihoda. Proračunski šavovi potpuno su se raspali, deficit središnje države nezadrživo raste prema 15 do 16 milijardi kuna (50 posto više od plana), a manjak opće države klizi prema šest posto udjela u BDP-u – dvostruko više od mastriški dopuštenih tri posto! Koliko se god trudili, nismo uspjeli nabasati na ekonomista koji ne vjeruje da iduće godine nećemo potpasti pod EDP (engl. excessive deficit procedure) ili postupak u slučaju prekomjernog deficita. Hrvatska se tako opet može pohvaliti posebnošću: jedina smo nova članica koja će gotovo odmah nakon primitka članske knjižice potpasti pod ‘kažnjeničke’ mjere. Što nije nužno loša vijest. Štoviše, pritisak Bruxellesa nuždan je alibi kojim bi vlast napokon mogla početi uvoditi red u državnu potrošnju. Josip Budimir, svojedobno ekonomski strateg HSLS-a i menadžer u Francku, upozorava na to kako je kumulirani pad BDP-a od početka krize čak 12 posto, no unatoč tome rashodi su – rasli!

Što će EDP konkretno značiti? Za početak to što ćemo možda prvi put napisati papir koji neće biti puko ispunjavanje forme, nego papir koji će imati glavu i rep (detaljno obrazložene!). Međutim, za nas važnije, koliko će to značiti rashoda manje? Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta kaže kako iskustva drugih zemalja pokazuju da su minimalni zahtjevi za rezanje proračunskog deficita 0,5 posto BDP-a po godini, što je oko 1,7 milijardi kuna. Manje od toga sigurno neće biti prihvatljivo. Hoće li tražiti više, ovisi i o našem političkom kapitalu, koji nije na razini jedne Francuske, Italije, pa ni Slovenije, koje su se izborile za malo manji postotak rezanja – kaže Lovrinčević. Budimir napominje kako je naš realni fiskalni kapacitet 100-tinjak milijardi kuna, a rashodi su 122 milijarde. Naravno da ne očekuje naglo ‘prosvjetljenje’ i rezanje toliko razlike, no kaže kako bi pet do deset milijardi bilo prihvatljivo. Nakon pet godina gospodarskog pada i unatoč tome stalna rasta rashoda to je jedina realna opcija – kategoričan je.

Analitičari Raiffeisen banke objašnjavaju da zemlje koje uđu u EDP imaju šest mjeseci kako bi smanjile deficit (u slučaju većeg probijanja granice samo tri mjeseca). Nakon toga Europska komisija provjerava rezultate kako bi utvrdila može li se EDP zaustaviti ili mjere treba pojačati. Ako je zemlja već bila ‘kažnjena’ ili ako su odstupanja od referentnih vrijednosti posebno velika, moguća je i primjena strožih sankcija, poput depozita koji ne nosi kamate u vrijednosti od 0,2 posto BDP-a. Ostale sankcije uključuju privremenu nedostupnost sredstava iz kohezijskih fondova i druge oblike varijabilnih novčanih godišnjih sankcija. Trenutačno dostupna statistika Ministarstva financija nije usklađena s metodologijom Europskih sustava računa (ESA), stoga službena visina javnoga duga može biti i viša. Usklađena metodologija trebala bi se najesen dostaviti Eurostatu, no već je sada izgledno da bi Hrvatska uskoro mogla ući u postupak u slučaju prekomjernog deficita. Tako će poticaj za reforme i promjene u javnim financijama doći izvana – poručuju iz RBA.

Za realni sektor, koji je na izdisaju, najvažniji je odgovor na pitanje gdje će se rezati. Budimir uvjerava da više nema mjesta za sitne ‘tehničke’ uštede. Iluzija je da će se proračunski prihodi popuniti fiskalizacijom. Bez smanjenja stečenih prava ne može se provesti fiskalna konsolidacija. Svako rezanje potrošnje utječe na ukupnu ekonomsku aktivnost, no to je neizbježan korak unatrag. Teza da će manja potrošnja uništiti potencijalni gospodarski rast jeftina je demagogija, to bi trebao biti konačan cilj – kategoričan je.

Lovrinčević, međutim, misli da se Vlada i dalje može migoljiti jer deficit može smanjiti ili rezanjem rashoda ili povećanjem prihoda. Učinci na realni sektor ovise upravo o tome. Vlada će vjerojatno nastojati minimalno smanjiti rashode, što znači da ostaje borba za prihode. Privatizacijski se prihodi ne računaju, prihodi moraju rasti iz tekućih aktivnosti. Budući da ne možemo računati na novo zapošljavanje, dakle ni na rast doprinosa, rast poreza na dobit također je vrlo upitan, kao i izvoz. Preostaje rast stope PDV-a ili uvođenje novih poreza na imovinu, štednju, dakle presija se opet usmjerava prema građanima. Sve te presije kumulativno izazivaju kroničan pad raspoloživa dohotka zemlje. Treba vidjeti što će pokazati podaci o prerađivačkoj industriji u srpnju. Ako i dalje pada, onda je to dokaz da se proizvodni dio strukture potpuno raspada – rezigniran je Lovrinčević, koji dodaje da je proračun u velikoj gabuli i zbog niže stope PDV-a za turizam. Budući da hoteli i restorani upravljaju između 25 i 30 milijardi kuna, dakle PDV uplaćen u proračun jest oko šest milijardi, s manjom će stopom proračun izgubiti oko 2,5 milijarde, a to nije nimalo benigno. Da je bilo potpuno besmisleno smanjiti PDV u turizmu (nismo zbog toga imali više gostiju, a učinak na proračun mogao bi biti katastrofal), potvrđuje i ekonomist Guste Santini. Lovrinčević upozorava na još jedan paradoks: što se više sive ekonomije istjeruje na legalno svjetlo, to novopečeni legalni poduzetnici traže više povrata poze.

RBA-ovi analitičari također poručuju da će utjecaj smanjenja rashoda opće države ovisiti o područjima smanjenja rashoda. S obzirom na to da se najveći dio rashoda odnosi na socijalne i naknade zaposlenima, 70-ak posto, može se očekivati da ti korisnici budu najviše pogođeni. Međutim, uravnoteženje javnih financija dugoročno bi trebalo rastjeretiti realni sektor. Osim toga, fiskalna konsolidacija i održivost javnih financija nužni su za poboljšanje inozemne pozicije države u smislu dostupnosti inozemnih financijskih sredstava i podmirenja obveza – poručuju iz banke. No Santini tvrdi kako je golema zabluda da rast javnih rashoda dinamizira gospodarsku aktivnost, dakle da i pad rashoda umanjuje tu aktivnost. Rast dohotka i kredita dosad je dinamizirao isključivo uvoz, što se može iščitati iz odnosa između salda trgovinske bilance i BDP-a, odnosno odnosa između uvoza i BDP-a. Taj je pokazatelj danas malo bolji nego prijašnjih godina upravo zato što je smanjenjem potrošnje pao isključivo uvoz. Javna potrošnja ne utječe na gospodarsku aktivnost jer smo zemlja koja ništa ne proizvodi! Teza da pad državne potrošnje ruši BDP klasična je interpretacija Keynesa u zatvorenom gospodarstvu, ali Hrvatska to nije; naša je ekonomija potpuno otvorena, zato ta teza ne drži vodu. Alarmantno je da smo u fazi borbe za opstanak, i to u uvjetima pada gospodarske aktivnosti – tvrdi Santini.

Na pitanje gdje će vlast odlučiti rezati procjenjuje kako će najprije tražiti prostor u unutarnjim rezervama, dakle smanjiti će tempo zapošljavanja u državnoj upravi, no dugoročno neće biti pomaka dok se u cijelosti ne restrukturiraju mirovinski i zdravstveni sustav i dok se potpuno ne redefinira lokalna samouprava.

Budimira zanima odgovor samo na jedno pitanje: hoće li odabir načina spuštanja proračunskog deficita omogućiti da poraste razina konkurentnosti? Iduće godine mogao bi se napraviti kvalitetan proračun, no već se sad kasni s proračunskom dokumentacijom. Uostalom, to nije posao samo Ministarstva financija. Treba odlučiti o mirovinskom i zdravstvenom sustavu, državnoj upravi, socijalnoj skrbi i otplati dugova, a o tome ne odlučuje Linić nego cijela vlada, samo je upitno koliko razumiju što im je posao – ironično kaže.

Kažu da samo budale ne uče iz iskustva. Ako je tako, onda bismo bili budale kad bismo se ponudili da će u drugoj polovini mandata, godinu uoči izbora, vlast odjednom navući masku hrabrosti i zagrabiti u vlastitu potrošnju. No EDP je doista posljednja prilika za spas preživjelih.

2,5 milijardi kuna izgubit će država ove godine zbog niže stope PDV-a ugostiteljstvu.