Ukidanje ionako niskih carina, a pogotovo olakšavanje poslovanja donosi zadovoljstvo i hrvatskim izvoznicima u SAD, ali i uvoznicima iz te države. U prvom polugodištu dobro smo se držali u vanjsko-trgovinskoj razmjeni (još uvijek) najmoćnijom ekonomskom silom na svijetu. Uvezli smo 1,3 milijarde kuna (što je 4,4 posto manje nego prije godinu dana), a izvezli 1,1 milijardu (porast od čak 16,1 posto). Istini za volju, Transatlantiski sporazum neće biti potpisan prije 2015., ali hrvatske tvrtke koje žele (ozbiljnije) ‘preko bare’ trebaju već danas početi s pripremama. A nije mala stvar konkurirati na najzahtjevnijem tržištu na svijetu. No zašto ne vjerovati u mogućnost ostvarenja američkog sna? Nešto me drugo više brine, a to je (dosadašnja) nezainteresiranost američkih tvrtki za naše tržište. Kad padnu sve tehničke barijere, i kad Amerikanci budu mogli obrađivati tržište EU ‘u jednom komadu’, porast američkih roba na domaćim policama bit će znatno veći od povećanja u obratnom smjeru. Ponovit će se tako Barcelona 1992., kad su hrvatski košarkaši u prvom dijelu utakmice držali ‘egal’ s prvim i jednim pravim ‘Dream teamom’. A onda su američke zvijezde ubacile u višu brzinu i ostvarile pobjedu s tridesetak koševa prednosti. Nama je ostala utjeha da smo se dobro borili. Bojim se sličnog ‘časnovog’ poraza i u gospodarskoj utakmici nakon što se otvori najveća bescarinska zona na svijetu.
Dok Vlada s dijelom slavonskih seljaka (pardon – poljoprivrednih proizvođača, kako bi rekao premijer Milanović) igra traktorsko-poticački ping-pong, Glas Istre donosi iz Umaga sasvim drugačiju priču u stilu klasičnih vesterna. Obitelj Vuch bavi se proizvodnjom voća i povrća. Ljetos su, nakon nestanka 400 kilograma dinja, postavili na usjeve noćne straže. Prostru karton i pod zvijezdama čekaju lopove. Kralja je manje. Iako, oprostili su starici koju su uhvatili s paprikama jer su zaključili da joj je to zaista potrebno. No otjerali su Slovenca iz lubenica, a uhvatili su i jednog poznanka kako ukrcava dinje u kombi, očito s namjerom da ih proda. Jedino se ne zna je li taj njihov prekupac uredno fiskaliziran.
Nastavlja se podizanje turističkog optimizma. Sad je na sceni logika ‘dobra je sve što nije lošije’. No špica sezone napokon se dogodila i jugu Istre. Napokon se traži mjesto na plaži, i čeka se u redu za jelo i piće. No kako je odjednom došla, špica se u tjedan dana ispuhala. I to je ono što treba zabrinuti. Umjesto da se zanemaruju, mi uspjevamo špicu skratiti. I to je trend koji traje već nekoliko godina. Jednom su nam za kraću špicu krive kiše, drugi put veliki globalni sportski događaji, treći put ‘krivo nasadeni’ školski praznici. Izgovore ćemo uvijek naći, ali činjenica je da (Istra) nema dovoljno kvalitetnih sadržaja koji bi (bogate) goste natjerali da dođu i u drugo vrijeme osim početkom kolovoza.
A kad smo već kod turističkih sadržaja, nikako nisam uspio uhvatiti vlasnika porscheove bajkovske skupe jurilice s francuskim tablicama, da ga pitam što radi u mom susjedstvu. Pogotovo jer smo obojica susjedi štanda s najjeftinijom kineskom robom. A tu ima itekako posla za Linićeve terminatore. Naravno da računa nema, a posebno je veselo kad se dečki vrate s kupanja na posao. Pa i ležaljke i šešire korištene na plaži vrate u prodaji asortiman. (Tko zna što je bilo s kupaćim gaćama prije nego što sam ih kupio.) Da ne govorimo o djetetu koje sudjeluje u tom biznisu koji se očito isplati. Na takvim ilegalnim štandovima na jugu Istre može se okrenuti i 40 tisuća kuna na dan pa vlasnicima biznisa nije teško keširati i 60 tisuća kuna za ljetni najam prostora za prodaju. Stoga je porsche očito zalutao u to susjedstvo. Osim ako ga ne vozi vlasnik lanca štandova s kineskim jeftilenom.
