Alibi bezidejne vlade

Prijetnja da će Bruxelles zbog neposluha oko uhidbenog naloga Hrvatskoj zamrznuti uporabu fondova EU možda je dobrodošla. Fondovi EU samo daju lažnu nadu da će oni Hrvatsku izvući iz recesije.

Lokada fondova Europske unije Hrvatskoj najčešće je spominjana negativna posljedica odbijanja premijera Zorana Milanovića da hrvatsko zakonodavstvo (tzv. lex Perković) prilagodi pravilima europskog uhidbenog naloga.

Kad je riječ o iskazivanju neposluha središnjici EU u Bruxellesu, moram priznati da mi je premijerova spretnost da se ‘fajta’ s Europskom komisijom čak i simpatična. Nakupilo se mnogo frustracija pretpristupnih godina, u kojima je Hrvatska morala saginjati glavu, ucijenjena blokadama ovog ili onog pregovaračkog poglavlja. Na početku članstva treba pokazati da nećemo biti slijepi poslušnici. Nažalost, kako se i moglo očekivati, Milanović je za pokazivanje mišića odabrao pogrešno područje. Mađari su svojedobno zaratili s Bruxellesom jer su svim sredstvima branili naftnu tvrtku Mol od austrijskog OMV-a. Slovenci su uvodili vinjete suprotno stajalištu iz EU…

Milanović je, dakle, trebao s Europom zaratiti npr. neposluhom zbog poticanja domaće industrije usmjerene na izvoz, mimo pravila EU. No dobro, to je, ipak, malo previše očekivati…

Kriza zbog uhidbenog naloga, međutim, ipak je dobra prilika da se otvori drugo strateško pitanje za Hrvatsku. Mnošina će dvojba izgledati bespredmetna, ali, molim, hajdemo ipak imati otvorene umove i za propitivanje dogmi. Ako nam se iz EU već prijeti zamrzavanjem fondova, zašto Hrvatska jednostavno ne bi jednostrano rekla: ‘Hvala lijepa, ne trebaju nam vaši fondovi’?

Prijedlog bi bio vrlo fer. Hrvatska od 2014. do 2020. treba u proračun EU uplatiti oko 3,5 milijardi eura članarine. U istom bi razdoblju iz europskih fondova mogla povući oko 13 milijardi eura. Pa evo, neka Hrvatska ne mora do 2020. plaćati članarinu, a zauzvrat se odriče povlačenja novca iz fondova. Pogodba se čini nepovoljnom? Možda samo na prvi pogled. Teško je vjerovati da će Hrvatska povući više od polovine mogućega. Recimo da će to na kraju biti otprilike šest milijardi eura.

Opet je to dvostruko više od članarine koju trebamo uplatiti. Da, ali sad dolazimo do dijela računice koliko će od tih šest milijardi eura iz fondova na kraju završiti kod domaćih izvođača radova ili pružatelja usluga. Dosadašnji primjeri upućuju na zaključak da će bar polovina dobivena iz fondova završiti na računu stranih tvrtki koje će Hrvatskoj isporučivati robu ili usluge u sklopu odobrenih projekata.

Veliko je čudenje ljetos izazvala spoznaja da su posao snimanja hrvatskoga zdravstvenog sustava vrijedan 200.000 eura dobili francuski konzultanti. Objašnjenje je bilo: ‘Europa je osigurala taj novac, pa ima pravo i odrediti koga će angažirati!’ I evo nas na nuli. Članarina od 3,5 milijardi eura, a poslova za hrvatske tvrtke otprilike jednako toliko. A vjeratno i manje. Da ne ulazimo u analizu troškova koje će lokalnim jedinicama npr. u budućnosti stvarati pročistač voda financirani fondovima EU.

Naravno, jasno mi je da su minimalni izgledi da bi se mogla dogoditi trgovina da se ukidanje članarine za članstvo u EU prebije s odustajanjem od uporabe fondova EU. Ali hrvatska javnost trebala bi preispitati vjerovanje da će nas upravo fondovi EU spasiti iz recesije i osigurati dugoročno održiv rast.

To jednostavno nije točno. I aktualna vlast potiče, u nedostatku pravih programa, takvo vjerovanje jer nije počela stvarati zdrave temelje za rast koji neće biti kratkoročno potaknut povlačenjem (vlastitih) sredstava iz blagajne EU. ‘Perpetuum mobile’ ne postoji ni u ekonomiji. Naravno da u pojedinačnim slučajevima ima koristi od fondova EU, ali ako Hrvatska iz poreza za članarinu uplati tri milijarde kuna, a onda povuče tri milijarde kuna neto – multiplikativnog efekta nema. Hrvatski razvoj ne smije se temeljiti na fondovima EU. Fondovi, sami za sebe, nisu unaprijedili nijednu nerazvijenu zemlju. Za socijalističke Jugoslavije postojao je Fond za nerazvijene (ponajprije za Kosovo). Uza Sloveniju, najveću obvezu punjenja tog fonda imala je Hrvatska. Brzo su poduzetni direktori iz Hrvatske vezali projekte na Kosovu time da ih izvodi hrvatska operativa (pitati Čačića).

Jednaku logiku kakvu je Hrvatska imala prema Kosovu danas Njemačka, Austrija ili Francuska ima prema Hrvatskoj. Nije ugodno čuti, ali položaj Kosova u Jugoslaviji prema odnosima BDP-a sličan je mjestu Hrvatske u EU. Zato treba vući paralele i izvlačiti pouke.