Hrvatsko-hrvatski politički sukob oko ćirilice u Vukovaru

Prošli je tjedan naš premijer Zoran Milanović otvoreno zaratio s Europskom komisijom. Neće ona njemu zapovijedati da povuče ‘lex Perković’ i učiti ga što je to poštovanje ugovora, a kamoli zapovijedati njegovu pravosudnomo ministru Miljeniću dokad ima poslati pismo kapitalacije pred europskom pravnom stečevinom! Ali kratko je trajao taj otvoreni rat. Samo dotle dok nije dobio nedvojbenu poruku da za svoj ratni pohod protiv pravnih stečevina EU nema baš nijednog europskog saveznika, dok mu europski socijalisti nisu jasno dali do znanja da na njih ne može računati. Tako je paljba po EU načas prestala, ratoborni se premijer povukao, ali prijetnja europskih sankcija ostala je sve dok premijer ne ispuni zadatak.

Kako najbolje zamutiti poraz i k tome pokušati uloviti nešto u mutnom? Novim ratom, dakako. Ovaj put na unutarnjem planu. Premijer je odlučio otvoriti novu frontu u Vukovaru. I preko noći, s nedjelje na ponedjeljak, postavljene su ploče s ćiriličnim natpisima na nekoliko državnih ustanova u Vukovaru, u skladu sa zakonom, ali još od proljetos predmet političkog spora, ali i pravnog. No premijer, koji je po hitnom postupku dao izmijeniti zakon koji je dio naše europske pravne stečevine kako bi izbjegao primjenu europskog uhidbenog naloga na bivšeg obavještajca, odlučio je upravo sada, preko noći, provesti drugi zakon u Vukovaru i postaviti ploče s ćiriličnim natpisima na državne ustanove. I, dakako, sljedećeg se dana u Vukovaru dogodila očekivana pobuna, lakši bliski susret prosvjednika koji su skidali ploče s ćiriličnim natpisima i policije, stvorena je napetost. Ali i umjetno su se podgrijavala očekivanja da sukob eskalira. Vanjskopolitička ministrica Pusić s konferencije ‘EU – zapadni Balkan’ pozivala je na toleranciju i poštovanje zakona, predsjednik Josipović s regionalne je turneje pozivao na mir i razum. No rata niotkuda. Podbacila je i međunarodna zajednica. Čak ni uporni dopisnici hrvatskih medija nisu uspjeli izvući jednu riječ osude Europske komisije, nego samo kratki odgovor da su pitanja primjene jezika i pisma u nadležnosti država članica. Svjetski mediji poput Washington Posta, BBC-ja ili Reutersa prenijeli su vijesti o vukovarskim braniteljima koji su čekićem skidali ćirilične ploče i sukobili se s policijom, ali bez etiketa o mržnji i šovinizmu kojima ih je častila hrvatska vladajuća nomenklatura. Naprotiv, podsjetili su na to da je provodeći (veliko)srpsku politiku JNA sravnio Vukovar sa zemljom, da ratne rane još nisu zacijeljene, da je ćirilica ušla u Vukovar na tenkovima…

Premda još nije gotovo, premda se najavljuju novi prosvjedi, a premijer ustrajno obećava postavljanje novih ploča i poučava Vukovarce da je rat završio prije petnaest godina – ne vidim opasnost od eskaliranja sukoba. Naime, za rat nema aktera. Ma koliko otrcano zvučalo, vukovarski i hrvatski ratni veterani neće ulaziti u sukob s policijom. Ne znam jeste li primijetili da vukovarski Srbi kao strana u sporu oko ćiriličnih natpisa u Vukovaru uopće nisu na javnoj sceni? Riječ je, zapravo, o hrvatsko-hrvatskom sukobu oko ćirilice koji je proizveden mnogim primjerima političke trgovine što HDZ-a, što SDP-a u ovih petnaest godina otkad je završio rat u Vukovaru, i koji treba poslužiti još jednoj političkoj trgovini. Dok postavlja ćirilične natpise u Vukovaru, Zoran Milanović provodi gradski statut koji je prihvatila HDZ-ova vlast u trgovačkom aranžmanu s SDSS-om Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića. Ljestvicu od 33 posto zastupljenosti u stanovništvu za ostvarenje manjinskih prava na jezik i pismo u javnim službama postavila je ustavnim zakonom još Račanova vlada, mnogo iznad europskih standarda prema kojima je ta granica 50 posto. A sad bi sukob oko ćirilice u Vukovaru trebao poslužiti za novu vezanu trgovinu Milanović – Karamarko i zamagliti još jedan pokušaj izigravanja zahtjeva Europske komisije vezanih uz ‘lex Perković’ metodom odugovlačenja i razvodnjavanja. Već se puštaju pokusni baloni kako će se primjena izmijenjene verzije sporog zakona odgoditi do promjene Ustava. Za promjenu Ustava Milanoviću treba Karamarko. Zauvrat bi mu Milanović mogao popustiti na pitanju primjene ćirilice u Vukovaru. Eskalacija sukoba zamaglila bi trgovinu… Ako se gospođa Viviene u međuvremenu opet ne naljuti i ne pozove europske saveznike na akciju.