Neuspjela provjera

Veličina je ipak važna. Koliko god svi tvrdili da mala Centar banka, s udjelom u ukupnoj bankarskoj aktivnosti od mizernih 0,35 posto, ne može nauditi sustavu, ružna vijest nije samo ona o stečaju. Problem su svi koraci koji su doveli do takvoga kraja. Zato je malo vjerojatno da će država potpuno otvoriti karte i pokazati što se doista dogodilo u Centar banci. Kronologija zbivanja pokazuje da je štošta pošlo pogrešno. U travnju 2012. na originalnu ideju i poticaj tadašnjeg viceguvernera HNB-a Davora Holjevca financeministar Slavko Linić okuplja šest malih banaka (Centar, Vaba, Nava, Banka Kovanica, Karlovačka, Croatia) s idejom da ih okupni pod kapom mješovitog domaći-stranog vlasništva, do veličine deset milijardi kuna aktive, koja bi mogla kreditirati malo i srednje poduzetništvo. Ideja nije prošla, uglavnom zbog nevoljnosti vlasnika da se odreknu vlasničkih udjela. U lipnju iste godine Centar banka morala je u dokapitalizaciju – dionice su prodane po 200 kuna (knjigovodstvena je vrijednost bila 400 kn, što znači da je novi vlasnik ušao u banku za 50 posto nominalne) iako je novi vlasnik Alternative Private Equity FGS pokušao cijenu srušiti i na 150 kuna (J&T ih je sada kupio po deset kuna!).

Iako posljednja uprava za pokretanje stečaja optužuje svoje prethodnike, to baš i nije točno. Podaci o poslovanju banke na polugodištu 2012. pokazuju gubitak od 42 milijuna kuna, ali i stopu adekvatnosti kapitala od 15,5 posto, dakle solidno iznad propisanih 12 posto.

Prošle jeseni Alternative preuzima upravljanje bankom, dovlači svoje ljudje bez ikakvog iskustva. Uglavnom su to namještenici Alternativea, čime troškove fonda prebacuju na banku, a istodobno fond ubire milijunske naknade za upravljanje (u tri godine više od 20 milijuna kuna). Vlasnici nakon toga smjenjuju Ivu Markotića. Tomislav Marinac, osnivač Alternative upravljanja, preuzima poziciju, no kako ne uspijeva dobiti licenciju HNB-a, iskamčio je od Trgovačkog suda dopuštenje da vodi banku šest mjeseci bez suglasnosti HNB-a, što je svojevrsni (i opasni) presedan. Kako su nebankari vodili banku, po-

S češkim ulagačima koji su u Centar banku već lani ušli putem Alternative FGS-a od početka nije bilo sreće. Kako nam veli izvor koji je želio ostati anoniman, HNB je provjeravao ulagače kod češke središnje banke, no odgovor je glasio da ‘nisu dužni davati takve podatke’. Kako je tvrtka registrirana na Cipru, i ondje su potražili informacije o ulagaču, no i s Cipra je stigla odbijenica. Poslani upiti očito su zadovoljili formu, no vodstvo Alternative fonda već se na početku uspjelo posvaditi i s HNB-om i s državom (konkretno s poduzetničkim ministrom Gordanom Marasom koji je zadužen za FGS-ove). Odmah su smijenili sve bankare s ključnih položaja i postavili ljudje koji ne razumiju bankarski biznis. I prema klijentima su postupili brzopotezno proglasivši većinu potraživanja – dospjelim!

Kazuje i to da u svibnju HNB u banku šalje povjerenika zbog naglog rasta dospjelih nenaplaćenih potraživanja i galopirajućeg kreditnog rizika kojim banka neadekvatno upravlja. Ako je točna informacija da je većina nenaplativih kredita odbrena preko programa HBOR-a, onda je pitanje još ozbiljnije. Kulari kažu kako je Dragutin Biondić kao donedavni suvlasnik s 34 posto (država i Alternative imali su po 26 posto) vodio kreditno kolo pa je ‘svojima’ odobravao državne kredite ispod cijene. Ako tome dodamo također kuloarske tvrdnje da je Biondić vrlo prisao s bivšim viceguvernerom Holjevcem, priča postaje teža.

Što će cijela ta priča i njezin kraj doista značiti za sustav koji je već u nekoliko krugova preživio slične scenarije? Hoće li preživjeti još jednom? Analitičar Velimir Šonje siguran je da hoće. – Takve banke ne predstavljaju sistemski rizik. I u najstabilnijim ekonomijama minijature banke koje ne uspijevaju održati profitabilno poslovanje svakodnevno odlaze u stečaj. Čak je i u jednoj Danskoj tijekom ove krize desetak manjih banaka završilo u stečaju ili likvidaciji. Ne želim time umanjiti problem, samo ga nastojim svesti u realne okvire; na tom tragu treba podsetiti da su depoziti do iznimno visokog praga od stotinu tisuća eura osigurani i da, štoviše, Fond za osiguranje depozita raspolaže s dovoljno likvidnih sredstava za isplatu u ovom slučaju, pa i mnogo više od toga. Naglašimo i da je kapitalna adekvatnost hrvatskog bankarskog sustava iznad 20 posto, trenutačno najveća u Europskoj uniji – kategorijan je Šonje. Dodaje kako se treba sjetiti slučaja Credo banke koji se dogodio u još gorem trenutku krize. Štedište su isplaćene, bankarski je sustav nastavio dalje normalno poslovati. Tako će biti i ovaj put, tvrdi.

Željko Ivanković, direktor za analize, istraživanja i komunikacije u HUB-u (naglašava da ne iznosi službeni stav HUB-a, nije bilo vremena da se uskladi sa službenim tijelima) upozorava kako činjenica da Centar banka čini 0,35 posto ukupne aktivne ne znači da problema nema. – Aktiva od 1,4 milijarde kuna nije mali novac. Procjena je da u Centar banci ima 500 milijuna kuna osigurane štednje. Taj je dio zaštićen. Stečajem ne gube samo vlasnici, među kojima je i država, nego i pravne osobe ne mogu do svojih depozita, a oni im obično trebaju za plaće i plaćanje dobavljačima. Zato je stečaj svake banke veća teškoća od problema na koji se javnost u ovom slučaju koncentrirala – posljedica na imovinu Dragutina Biondića. Je li se moglo reagirati prije? Nesumnjivo. Problem malih banaka poznat je godinama, i zapravo su upozorenja prvo počela dolaziti iz HNB-a. Država je reagirala očito neadekvatno. Iako je postojao plan o rješavanju problema, u većini malih banaka u teškoćama izostala je analiza je li taj plan uopće racionalan, reagiralo se ad hoc. Nije dakle riječ o opasnosti od zaraze, barem se tome možemo nadati, nego o izostanku cjelovite i konzistentne politike prema bankovnom sektoru. Slučaj Centar banke dakle značajan je ne toliko zbog lančane reakcije, koja se ne očekuje, nego zbog trajno pogrešnog pristupa javnosti i vlade prema bankovnom sektoru – misli Ivanković.

On ističe još jedan aspekt priče: problemi u banci nisu započeli zaustavljanjem tržišta nekretnina, teškoće su posljedica slabljenja gospodarske aktivnosti u nizu sektora, u proizvodnji, financijalnim tržištima, a zbog nemoćnosti unovčavanja nekretnine se nisu pokazale kao zadovoljavajući kolateral. To je dodatna, vrlo važna pouka slučaja Centar banke koja daje drukčije mjesto tržištu nekretnina u ukupnim gospodarskim kretanjima, zaključuje Ivanković. Domino-učinka, hvala Bogu, neće biti. No na cijeli se slučaj može gledati i iz još jednoga kuta – ako je stara uzrećica da je država loš vlasnik, što reći nakon propasti malih privatnih banaka koje nisu u ‘banani’ samo zbog krize i restriktivne regulacije koja je jednaka za sve? Stečaj je ovdje rezultat ‘osebujnih’ kreditnih odluka vlasnika i čvrste uvezanosti s milom rukom države.