Poseban prilog

Iako su hrvatski ekološki proizvodi traženi, malo ih dospije na veliko europsko tržište jer se gotovo svi prodaju na domaćem. Koliko su hrvatski proizvođači ekološke hrane zainteresirani za plasman svojih proizvoda na tržište Europske unije? Malo ili nimalo. Važan podatak o otvorenju tržišta od 500 milijuna ljudi nije im promaknula, ali zasad imaju proizvode konkurentne kvalitetom, ali ne i količinom. I oni koji su svoje ekološke proizvode plasirali na tržišta neke od država EU misle da se više isplati prodaja na domaćem tržištu jer isključuje skupu distribuciju.

Problem je, ipak, mnogo složeniji. Iako je cijela Hrvatska idealna za ekološku proizvodnju hrane, što je u svijetu poljoprivredni trend, samo je 2,9 posto obradivih površina ‘zeleno’. Svjetsko tržište ekološke hrane vrijedi više od 40 milijardi eura, ono u EU više od 20 milijardi i raste prema stopi od 10 posto na godinu, a hrvatsko čak više od 20 posto. No proizvodnja ekološke hrane u Hrvatskoj veoma zaostaje za svjetskom i europskom. Istina je da nije lako malom ekoproizvođaču na obiteljskom gospodarstvu natjecati se s velikim koorporacijama, ali zasad nema ni inicijativa za okrupnjivanjem. Nekoliko je u druga proizvođača ekološke, biohrane i organske hrane, ali nema komore koja bi umrežila hrvatske ekoproizvođače, brendirala njihove proizvode, reklamirala ih i plasirala na tržište Unije. Sami mali ekoproizvođači nemaju ekonomsku snagu za iskorak na veliko tržište i natjecanje s velikim igračima. Prema statistikama, Hrvatska je prema proizvodnji ekološke hrane na europskom dnu jer se poticaj dobiva tek u završnom dijelu proizvodnje, za razliku od europskih zemalja koje odmah potiču bioproizvodnju. Ipak, povećava se broj hrvatskih ekoloških proizvođača hrane, zasad ih je oko dvije tisuće. Potrudilo se i Ministarstvo poljoprivrede donijevši akcijski plan kojim bi se do 2016. ekološki obrađive površine povećale na osam posto radi poticanja ruralnog razvoja i demografske obnove Hrvatske. Već bi sad trebalo razmišljati kako stvoriti bazu za organizirani plasman proizvoda budućih ekoloških proizvođača hrane na tržište EU jer bi se za koju godinu mogla ponoviti priča slična mlje- karskoj i ratarskoj pobuni hrvatskih seljaka.

Raste potražnja za ekološkim prehrambenim proizvodima, ali pada i standard hrvatskih potrošača pa treba misliti dugoročno. Iako je ekološki proizvedena hrana neusporedivo kvalitetnija od konvencionalne, primjerice sadrži čak 50 posto više vitamina i minerala, onomu tko ostane bez posla i stalnih prihoda to ništa ne znači. Strani turisti, oduševljeni hrvatskim ekološkim uzgojenim delicijama – paškim sirom, dalmatinskim i istarskim pršutom, maslinovim uljem, domaćim slavonskim kulinom, bučnim uljem, raznim vrstama rakije, pekmezom od smokve, medom itd. – znatno pridonose dobroj prodaji hrvatskih ekoproizvoda, no bilo bi bolje da ih mogu kupiti i u svojoj domovini. Ne trebam prodavati svoje proizvode na tržištu EU jer je ono odavno otkrilo moje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Dvadeset godina proizvodim kozji sir i većinu proizvoda kupe strani turisti. Riječ je o ekološki proizvedenome kozjem siru, ko- zjem siru u maslinovu ulju sa začinskim biljem, maslinovu ulju, zelenoj maslini u slanoj vodi i rakiji travarici. Oni koji to kupe vrate se. Naši otoci idealni su za ekološku proizvodnju vrlo kvalitetne hrane koja zato lako nađe kupca – kaže Nikica Žampera iz Žmana na Dugom otoku, vlasnik OPG-a.

Ekološko pčelarska zadruga Vidmar iz Mlinara u okolici Vrbovskog prvi je ekološki certificirani proizvođač u Primorsko-goranskoj županiji. Poznata je po proizvodima ‘Goranski med’ i liker od meda ‘Medica starog župnika’, za čiju je kvalitetu dobila mnogo nagrada na hrvatskim sajmovima hrane. Iako ima vrlo kvalitetan med, njezini članovi i ne pomišljaju plasirati ga na tržište izvan Hrvatske jer sve prodaju na domaćem terenu. Za izlazak na europsko tržište hrvatski ekološki pčelari trebali bi osigurati najmanje 10 tona meda na godinu pa bi izlaz bio u okrupnjivanju zadruge. Zasad za takvo što nemaju interesa. Iako je potencijal za prodaju hrvatskog ekološkog meda velik na cijelom tržištu EU, gdje je na cijeni zato što imamo vrlo kvalitetne ekskluzivne sorte, problem je u maloj količini. Ekološkog meda nema dovoljno ni za hrvatske potrebe, sve što imamo prodamo na sajmovima i u nekoliko zagrebačkih prodavaonica. Naša zadruga, primjerice, ima četiri člana i na godinu zajedno pro- zvedemo dvije i pol tone meda.

Drugi je problem to što se u Hrvatskoj jednako tretiraju ekopčelari i konvencionalni pčelari, zbog čega broj ekoloških stagnira, ali i zbog toga što pčelari, za razliku od poljoprivrednika, ne dobivaju subvencije – kaže Branko Vidmar, osnivač i član Eko-loške pčelarske zadruga te predsjednik Hrvatskih ekoloških pčelara, kojih je u Hrvatskoj manje od 40 i nisu zainteresirani za zajednički izlazak na tržište.

Hrvatski proizvođači ekoproizvoda imaju izgleda na europskom tržištu jedino ako ponude visokokvalitetne inovativne proizvode. Mogu se proizvoditi u malim serijama, ne moraju imati veće količine ako su proizvodi izvrsne kvalitete – poručuje Jadranka Boban Pejić, direktorica Biovege, tvrtke u čijem je vlasništvu najveće hrvatsko ekomanje Zrno. Proizvodi od sredozemnih kultura sa specifičnim mirisima i okusima, ali prilagođeni potrebama i potražnji suvremenoga kupca, primjerice bez šećera, mogu konkurirati na tržištu EU. Druga je mogućnost prodaja sirovina, no u tome možda možemo konkurirati ljekovitim biljem. Drugih kultura imamo premalo da bismo bili konkurentni s cijenom sirovine – kaže Boban Pejić, objašnjavajući da europsko tržište ekoloških proizvoda raste i da se traže novi proizvodi.

Prema riječima Boban Pejić, konkurencija je velika jer ekološki proizvođači u drugim državama dobivaju mnogo veću potporu države i logistika je bolje organizirana. Uvjeti su postali teški otakdo se sve više klasičnih supermarketa uključilo u ponudu ekoloških proizvoda, pa su možda veći izgledi u nekim specijalističkim kanalima – kaže Boban Pejić.

Ni proizvođači prvoga hrvatskog certificiranog ekološkog vina Nada i Branko Čegec, koji u Marinovcu Zelinskom pokraj Zeline bez upotrebe otrovnih agrokemikalija i sintetičkih gnojiva ekološki uzgajaju vinovu lozu, žitarice i voće te proizvode vino i još neke ekološke prehrambene proizvode, zasad ne razmišljaju o izlasku na tržište EU. Dugoročno planiramo prodaju svojega ekološkog vina na velikom tržištu Europske unije, no još nismo istražili mogućnosti i napravili troškovnik. Na svojem OPG-u najviše smo zaokupljeni proizvodnjom: ekološkim uzgojem vinove loze i žitarica te proizvodnjom vina, bučinog ulja… Zasad proizvode prodajemo na vlastitom imanju jer je to najisplativije. Za pozicioniranje na tržište treba uložiti mnogo novca u marketing i promidžbu. Trenutačno smo zaokupljeni završetkom gradnje kušaonica, zbog čega uzimamo kredit. Uz kušaonicu namjeravamo otvoriti prodavaonicu svojih proizvoda i primati skupine turista, domaće i strane. Najunosnije je dovesti kupce iz EU u vlastito dvorište. Ponudit ćemo im ekovino traminac, chardonnay, zweigelt i graševinu te druge proizvode – kaže Nada Čegec.

Hrvatski ekobrend ‘Šinjorina Smokva’, pekmez od smokve pri-premljen po tradicionalnom dalmatinskom receptu bez ikakvih drugih sastojaka te sto posto prirodan, odavno je osvojio tržište EU. Otkrili su ga turisti, već je na policama specijaliziranih prodavaonica u Švedskoj, a žele ga i u Austriji te Velikoj Britaniji. ‘Šinjorina Smokva’ plod je rada Sandra Babac, Zadranke i bivše novinarke HTV-a koja je ‘pozlatila’ bakin recept za pripremu pekmeza od smokve. Sandra ekološki uzgaja smokve na OPG-u i, kao i drugi sugovornici, proizvođači ekološke hrane, misli da je, iako hrvatski ekoproizvodi imaju veliki potencijal na tržištu EU, najisplativije prodati ih na lokalnom tržištu.

Male specifične proizvodnje i proizvodi s dodanom vrijednošću imaju priliku na tržištu EU. Naš je proizvod upravo takav: ekološki, sto posto smokva, količina je ograničena. Potražnja velika pa se ne bojimo za plasman, no, općenito, hrvatski mali ekoproizvođači ne znaju kamo idu i ne znaju za mogućnosti koje se nude na tržištu, komplicirane unatoč slobodnoj trgovini. Za plasman proizvoda na veliko tržište nije dovoljno biti samo oslobođen carine, još je mnogo troškova koje treba pokriti i uvjeta koje treba zadovoljiti. Distribucija malih količina proizvoda vrlo je skupa pa je poenta u tome da bismo svoje ekološke proizvode trebali prodavati lokano, a ne nuditi ih od Japana do SAD-a – kaže Babac, napominjući da su unatoč visokoj cijeni ekoproizvodi konkurentni te imaju kupce i na lokalnom tržištu zbog iznimne kvalitete.

Svoje proizvode izvozimo i dok ih lokalno prodajemo jer ih kupuju strani turisti. Smokva je zaštitni znak Dalmacije, voćka kakve nema u srednjoj Europi, odakle dolazi mnogo turista. Katkad na naš OPG dolaze skupine stranih turista vidjeti gdje i kako rastu smokve i kako se preradjuju. Želimo ponuditi nov sadržaj i informaciju pa smo sa zagrebačkom turističkom agencijom Guliver ugovorili da nam od iduće godine redovito šalje turiste. Jedna poduzetnica iz Poljske koja plasira hrvatske proizvode na to tržište želi dovoditi poljske turiste. Takvi aranžmani još će više povećati potražnju za ‘Šinjorinom Smokvom’ – kaže Sandra Babac.

Iskustva proizvođača ekološke hrane, sugovornika u ovoj temi, mogla bi biti idejno poticajna kreatorima hrvatske gospodarske politike, odnosno onima koji rade na brendiranju hrvatske države ili to tek namjeravaju. Taj brend trebao bi spojiti plavu Hrvatsku (Istru i Dalmaciju) i zelenu, kontinentalnu, upravo u ekološkom uzgoju hrane, koji bi mogao postati temelj oživljavanja domaće poljoprivrede. Iako se već odavno zna da je proizvodnja hrane posao budućnosti, a Hrvatska premašena za globalnu konkurenciju, imamo zemlju čiji plodovi mogu, prema nekim procjenama, nahranić čak dva-deset milijuna ljudi. Ako danas među ionako malo hrvatskih proizvođača ekološke hrane ima nekih koji ne znaju kako i komu prodati svoj proizvod, mogu ga reklamirati na online katalogu Eko.hr.