U iščekivanju izrade industrijske strategije još ima vremena kopirati primjere zemalja koje svoju industriju uspješno održavaju na konkurentnom životu. Nose se klasteri, umrežavanje, inovacijski centri, strukturna povezanost industrije i obrazovanja, javno ulaganje u privatne inovacije… Tko ima kombinaciju svega toga, dogodi mu se – reindustrijalizacija.
Svjetske banke sadržana bit neoliberalne ideje o potrebi (ne)postojanja bilo kakvog papira koji mišiše na usmjerenje industrije. Živjelo slobodno tržište, rekoše korporacijski vođe. I bi tako! Proizvodnja koja je i s ove i s one strane Atlantskog oceana zapošljavala cijele generacije žitelja i jamčila im bezbržan život s vremenom se odselila na Istok, gdje radnici mjesečno stojte ponegdje i nekoliko stotina puta manje. To što je industrija pomalo iščezavala iz razvijenih zemalja zajedno s radnim mjestima Svjetsku banku ponajmanje je brinulo. Sve do Lehman Brothersa, koji je cijeli svijet povukao za sobom u recesijski ambis. A onda su tvorci ‘slobodnog’ tržišta odjednom shvatili da u oporavak gospodarstava nemaju s čime. Industrija je preseljena, a financije, IT i razne druge ‘fancy’ usluge nisu imali ni početničku snagu za izbacivanje recesije iz dvorišta. Tako se cijelome svijetu dogodila (da, dogodila!) – reindustrijalizacija. Svima osim nama.
Trendovski su smjerovi u Hrvatskoj oduvijek bili suprotnog predznaka, pa zašto bi sada bilo drukčije? Industrijska se strategija još piše (kada bude gotova, bit će već polovica mandata) iako je industrija počela kopnjeti još 2009. godine – od tada do danas nestalo je gotovo 23 posto pretkrizne industrije.
