Home / Biznis i politika / Hrvatska na prijelazu

Hrvatska na prijelazu

Akteri koji su prouzročili demokratski i politički bankrot ne znaju drukčije. Sve su nade uprte u EU kao stečajnog upravitelja. A on se također nerijetko pokaže kao lažna nada.

Da u Hrvatskoj postoji istinski politički pluralizam, oporba bi već srušila Milanovićevu vladu na njezinu sukobu s EU zbog naoko tehničke primjene europskoga uhidbenog naloga.

A gdje je tu Hrvatska? Hrvatska je na prijelazu. Dragovoljno se i logično željela priključiti tom svijetu ugodnog življenja, odnosno EU pod NATO-ovim kišobranom. Ali naše političke elite nisu prošle demokratsku tranziciju. Zbog rata za osamostaljenje, koji je zamaglio i u drugi plan stavio demokratska načela, i zbog jake projugoslavenske političke tradicije u tome čak zaostajemo za novim članicama EU poput Češke, Mađarske, o Poljskoj da i ne govorimo. I upravo se taj demokratski deficit pokaže u punoj veličini sad nakon priključenja EU, kad treba oživotvoriti europski (pravni) sustav. Prikazao se u obliku ‘lex Perković’, koji aktualnim razvojem pokazuje da uopće nije riječ o hrvatsko-europskom sporu oko individualnog slučaja, nego o otporu prihvaćanju temeljnih demokratskih standarda, onih na kojima je tradicionalna Europa izgradila svoj razvoj i svoju ugodu življenja. Riječ je, zapravo, o demokratsko-političkom bankrotu pred temeljnim europskim vrijednostima.

Da u Hrvatskoj postoji istinski politički pluralizam, hrvatska bi oporba već srušila Milanovićevu vladu na njezinu sukobu s EU zbog naoko tehničke primjene europskoga uhidbenog naloga u skladu s ugovorenom pravnom stečevinom, koji prijeti financijskim i razvojnim posljedicama u izrazito kriznom razdoblju. Zapravo, da u Hrvatskoj postoji istinski politički pluralizam, Zoran Milanović nikad ne bi ušao u takvu političku avanturu. No ni vodeća oporba stranka HDZ, a ni one manje, poput HDSSB-a ili Hrvatskih laburista, nisu istinska oporba u tom pitanju. Još su manje to takozvani i samoproglašeni treći putovi, koji su se potpuno pritajili izbjegnuvši izjašnjavanje o pitanju koji bi istinski ‘treći put’ moglo vinuti u političku orbitu. Da postoji istinski politički pluralizam, ponajmanje bi predsjednik Ivo Josipović nakon tri mjeseca otvorena prkosa EU mogao glumiti naivu i neupućenost i na toj platformi izbjegavanja odgovora na ključna pitanja očekivati glasove na predsjedničkim izborima za godinu dana.

Da u nas postoji sloboda govora, odnosno slobodni mediji koji taj govor prenose, baš nikomu od aktera iz prethodnog odlomka ne bi palo na pamet tako plitkim argumentima zamagljavaći bit i posljedice spora kao što to čini Zoran Milanović svojom agresivnom ustrajnošću u obrani vlastitih poteza, kao što to čini Ivo Josipović svojim umjetničkim izbjegavanjem bitnoga, Tomislav Karamarko svojom diskrecijom i zauzimanjem nedvojbenog stajališta tek nakon što to učini EK/EU ili kao što to čine manji oporbeni lideri reagirajući ‘ad hoc’ doskočicama. Jer s takvim reakcijama, u državi koliko-toliko slobodnih medija, oni bi već bili pročitana prošlost.

Da naše gospodarstvo uistinu počiva na tržišnim načelima, uza sve njegove nesavršenosti (politička pogodovanja, monopol, korupcije i slično), aktualne se političke nomenklature ne bi mogle tako poigravati pitanjima o kojima i kratkoročno i srednjoročno, a osobito dugoročno, ovisi razvoj. No one to mogu zato što je Hrvatska nakon dvadesetak godina dogovorne politike u demokratskom i političkom bankrotu. Akteri koji su ga prouzročili ne mogu i ne znaju drukčije. Sve su nade u promjenu uprte u EK/EU kao stečajnog upravitelja. A on se također nerijetko pokaže kao lažna nada.