Teatar mora biti subverzivan

Autor: Lider

13 rujna, 2013

Identiteta, kao što su Nataši neke druge stvari u našim predstavama. Svako upuštanje u takav proces mora počivati na dosta jakom i vrlo osobnom povodu. ‘Osobno’ je tu dosta važna riječ. Ne smije i ne može biti dobro ako nije tvoje, baš ono ‘tvoje’ do kraja, ta ideja iz koje počinješ… Inače nema smisla. Tu pričanje mora biti emotivno i iskustveno pražnjenje onoga koji priča, inače te se ne čuje, a razlog zbog kojeg pričaš postaje dvojben.

Koliko se danas nekoga uopće može pobuditi ili potaknuti na pobunu, kao što sugerira sintagma i naslov predstave ‘Allons enfants’? Gdje, uostalom, vidite budućnost teatra?- Ne razgovara mi se o budućnosti jer je to razgovor koji je vrlo hipotetski, u kojem su pretpostavke jače nego argumenti. Što se tiče teatra, ne znam što bih rekao i s koje strane da krenem; presklon je euforiji oko sada sebe, doživljava se puno važnijim no što jest, pa je tu i taj pomodni aktivizam koji se događa u zadnje vrijeme, gdje teatar želi biti nešto što zapravo ne može biti. A subverzivan mora biti jer inače nema smisla. Pojačava se glasnoća a zanemaruje suština. Često. A s druge strane zna biti potpuno nezainteresiran za stvarnost u kojoj djeluje, što je još gore, pa se i ta angažiranost, kakva-takva može i razumjeti. Teatar je ograničen i siromašan, njegovi resursi nisu veliki (kao što znamo), što uopće ne znači da ne može biti ubojit i subverzivan. Ma, kakav god hoće. Jedino ne smije biti površan, senzionalistički, egotripaški. A baš se to u posljednje vrijeme događa. Srećom, pojavljuje se nova i ozbiljna kazališna generacija, pa nije sve crno.
Kako biste opisali širi kontekst kulture danas?- S tim je stvarima uvijek isto. Mislim na stvari iz kulture koje nisu profitabilne. U rastućem kapitalizmu problem je sve što se ne samofinancira. Ovisnost rada samo ovisnost, a populizam postaje kriterij. Pop-kultura je na ovim prostorima atrofirala i deformirala se u neke rukavce razumljive jedino rječnikom novca. Sve, pa i nešto što se nekad zvalo ‘zabavna glazba’, postalo je jeftino, manirističko, narodnjačko. O televizijama da ne govorim. Filmski kritičar iz jednih novina gledanost stavlja kao jedan od najvažnijih kriterija uspješnosti filma, a činjenica je da nijedna kinematografija nije stasala na populizmu. Brojke su zamijenile slova pa se njima hvale svi: od onih koji rade sapunice do aktualnih novoizabranih političara. Statistike, brojke, fiskalizacija… Ravnatelji na kraju sezone danas govore o broju publike, a ne o predstavama.

Služete li se s ocjenom da su, na neki način, i redatelji danas postali poduzetnici i je li dovoljno danas držati se svoje, poslovne uloge?- Sistem nas privikava ne poduzetnost i na poduzetničku klimu. Svi smo mešetari i borimo se za svoje dionice. Tako te danas formiraju, tako odgajaju djecu po školama. Borba za sebe, ni za što drugo. To je ideja društva u kojem živimo. To je put profita na kraju kojega si opet ti. Nema idealizma. Govori se da institucije rade svoj posao, a ljudi sve manje vjeruju u njih. O političarima da i ne govorim. Angažman unutar umjetničkih zanimanja više nego očito nije dovoljan, niti ta mantra o pobuni na sceni, niti o angažiranom teatru. Time sami sebi mažemo oči, utjehama za malu djecu. Treba se angažirati puno aktivnije, u pravoj politici, i provocirati direktnu demokraciju, a ne sa scene dilati parole. To znati biti jako irritantno i dosadno.

Kako biste sebe ukratko opisali? Koju su vam rečenicu ljudi u životu najčešće upućivali?- Ja? Glavom kroza žid, ali nježno, ukoliko je to moguće. A što se rečenice tiče, teško u bilo čemu mogu svesti stvari na jednu rečenicu. Ne znam. To zavisi od čovjeka do čovjeka. Imam puno prijatelja pa vjerojatno svaki ima svoju za mene. Ali, ono što ja najčešće upućujem samome sebi je: Što je tebi?

A sada nešto u smjeru ‘lifestylea’. Što imate protiv odijela pa da ih baš nikad ne nosite i kako biste opisali svoj stil?- Teško mi je govoriti o sebi, a posebno iz perspektive lifestyla, jer nisam čovjek koji je osviješten u tom smislu. Ne znam što nosim i ne razumijem se u odjeću. Biram stvari u nekoliko vrlo casual trgovina, ni po čemu karakteristične. Rijetko se kada izdvajam stilom ili bojom onoga što imam na sebi. Što se toga tiče, vrlo sam nezamjetljiv, dosadan.

Koliko je kći Lola promijenila Vaš pogled na život? U čemu to najviše primjećujete?- Živiš svoj prvocrtni život, a pored tebe se događa jedno djetinjstvo. Ta je paralelnost vrlo zanimljiva. Ti i tvoje. Nisi ti, a opet nije ni da nisi. Htio bih pronaći bit, a ne mogu. Zapravo, to je jedino djetinjstvo koje doista doživiš, jer vlastito ti nužno promakne. Upravo skidamo pomoćne kotače s malog bicikla da za koji dan možda možemo reći: Ej, pa mi znamo voziti bicikl bez pomoćnih kotača!

Priča je srž i na filmu i u kazalištu. Ona je početak, a slijede je potreba da je baš ti ispričaš, kao i razlog zbog kojeg je i kome pričaš.

Teatar mora biti subverzivan

Vezani članci

Nove obitelji luksuza

Napredak je u javnoj nabavi stalan

Iskupljenje u New Yorku

Udahtnuti novi život nečemu što je naizgled beznačajno