-
Jeste li se već s godinama naviknuli na to da za vas, pa i Natašu Rajković, ništa ne ide lako, bez prepreka, osporavanja, ignoriranja – unatoč brojnim domaćim i inozemnim nagradama? – Čovjek se navikne na svašta, posebice u vlastitom cehu. Nataša i ja tu smo zbilja prošli svašta. Kad nešto pokrenemo, kad idemo u nešto novo i za nas nepoznato, uvijek kreću negodovanja, primjerice kad smo počeli raditi bez teksta nastojeći kazalište vratiti kazalištu, zatim napadi na Natašu kad je postala dio vodstva Studentskog centra u Zagrebu, pa sve do ovih najnovijih nasrata na mene kad su mi za projekt odobrena sredstva od HAVC-a zato što sam ja, navodno, kazališni a ne filmski režiser, ili zbog nekog drugog razloga, ne znam više. No, onda smo za iste stvari ignorirani, nagrađivani i hvaljeni. Slično je bilo i s filmom. Kao neki recept, Nataša i ja odabrali smo distancu. Ne pripadaš, ali sudjeluješ. Premda ne možeš biti izvan svega, distanca ti ipak pomaže, te na neki način grupira i pojašnjava odnose unutar naše struke. No, naše se predstave ionako za svoj status uglavnom izbore same, naravno uz podršku cijenjenih kazališta kao ZeKaMi i ltd.
-
Kolika je razlika između bavljenja kazališnim i filmskim projektom? – Zapravo, sadržaj je uvijek – priča. I to priča s jasnim problemom. Kasnije dolazi ili postaje važno pričanje te priče. Ali, priča je srž i na filmu i u kazalištu, tako da suštinski nema razlike, čak ni u usporedbi s drugim umjetnostima. Dakle, priča je početak, a slijede potreba i pravo da je baš ti ispričaš, kao i razlog zbog kojeg je i kome pričaš. Uvijek je stvar u sadržaju. Je li tvoj ili nije? Je li autentičan? Lažeš li ili si iskren? Ali, sasvim praktično: svaka je scena modeliranje kroz specifičnu formu, jezik jednog međuljudskog odnosa i svega što on sa sobom nosi. Film to elementima svoga jezika sublimira i pretvara u trajanje, a kazalište to rastvara i presipa u prostorno. Oba su procesa čisto sociološka i psihološka, bez obzira na rezultat. I zapravo jako zanimljivi. To je jedna vrsta igre sa samim sobom.
U isto me vrijeme cijene i ignoriraju
Kako funkcionira suradnja vas i Nataše Rajković, dvoje jakih individualaca? – Često odgovaram na to pitanje. Probat ću sad ovako: što je čovjek više individualac, što je sigurniji u sebe, to je spremniji i otvoreniji za rad u dvoje ili za kolektivni rad. Problem nastaje uslijed nesigurnosti ili nepovjerenja u sebe, pa je to indikacija za problem s vlastitim individualitetom uslijed koje je upitan čak i nečiji samostalan rad, o kolektivnom da ne govorim. Nečiji stav mora biti podvrgavan stalnoj provjeri da se ne apsolutizira, da ne postane krut, samodovoljan, uobražen. Izloženost pomaže ideji, ne dopušta joj misticifikaciju, svodi je na ono što jest. Doduše, to može povrijediti ego, ali ta je šteta nadoknađiva.
Vaše predstave, a evo i film, gotovo se nužno bave onom intimnom, emotivnom, psihološkom stvarnošću. Odakle interes za teme koje danas nisu na listi sigurnih pogodaka? – Zato što se bavim suštinom, a ne gluparijama. Nastojim biti odgovoran prema temi koju tretiram. Mislim da mi je to zadatak i obveza. Naglašavam, to je ozbiljan posao i ne trpi površnost i senzacionalizam. Meni je Mostar pitanje mog osobnog legitimeta i pričanje u filmu ili kazalištu mora biti emotivno i iskustveno pražnjenje onoga koji priča, inače te se ne čuje i ne doživljava.
