Zamrznite bol!

Lako je osuditi Premda je na prvu loptu iznimno privlačno ‘šutirati’ ove organizacije i prozvati ih lešinarima, objektivnija analiza možda ipak otkriva i neke druge istine. Najveća je nelogičnost i temeljno licemjerje u prozivanju mikrokreditora njihovo potpuno odvajanje od klasičnih banaka, iako pregledom konkretnih prigovora njihovu poslovanju čovjek teško može naći razliku, ne samo u odnosu na banke nego i ukupne pokretačke sile modernog kapitalizma. Agresivno naplaćuju svoje dugove? Za razliku od banaka, ali i ostalih kompanija, poput telekom-operatora? Daju kredite ljudima koji si ih ne mogu priuštiti? Koliko je poznato, trenutačna šestogodišnja kriza, popularna ‘Velika recesija’, uvelike je pripisana upravo takvom ponašanju banaka. Samo što se u njihovu slučaju nije radilo o par stotina funti ili eura, nego o hipotekama od stotine tisuća funti, eura i dolara.

Ne oglašavaju visinu kamata, već brzinu izdavanja kredita? Koja to točno kompanija oglašava negativnu stranu svog poslovanja i lijepe li banke podatak o kamatama na poster kada su kamate visoke? Spominje se, i to s nevjerojatnom lakoćom, ‘etično’ pozajmljivanje koje stoji u suprotnosti s takvim ‘neetičnim’ iskorištavanjem ljudi, premda etika jednostavno nema nikakve veze s konceptom pozajmljivanja za naknadu kao takvim. Ne postoji, realno, pozajmljivanje s kamatama koje je etično; etika nije uopće u toj jednadžbi, kao ni u jednadžbi kapitalizma. I najčešće spominjani, vjerovatno najneuvjerljiviji – vabe sirote, dobromajmerne i ne prepametne potrošače na uzimanje nepotrebnih skupih kredita. Dakle, rade ono što radi svaka iole ozbiljnija kompanija na svijetu.

Etika s tim nema ništa Nitko, naime, ne pozajmljuje skupi novac zato što želi, mnogi su klijenti takvih kompanija jer nemaju kamo drugamo otići. Banke ih više ne žele razmotriti i ne daju kratkoročne, male kredite; država polako odustaje od njih jer nema novca koji je otišao za krpanje propalih banaka. Nove smjernice britanske vlade, primjerice, predviđaju da od travnja sljedeće godine nezaposleni moraju čekati tjedan dana prije negoli uopće imaju pravo tražiti socijalnu pomoć. Na kraju, visoke kamate logičan su tržišni mehanizam, a kao što znamo – tržišni je mehanizam bog.

Krati i brzi novac stoji više zato što je i rizik davanja novca takvim klijentima veći, a vrijeme naplate kratko, logika identična onoj kojom se vode i tradicionalne banke, pa se zaista postavlja pitanje opravdanosti izdvajanja baš tih kompanija kao predatorskih ili na bilo koji način drukčijih od ‘obične’ banke ili niza kompanija iz drugih industrija. Riječ je o jednako odvratnom obliku poslovanja; problem je očito drukčije prirode i tiče se uništavanja konkurencije netržišnim mehanizmom – Wonga je brža i efikasnija od većine svoje konkurencije (podaci pokazuju da većina kreditnih unija bilježi gubitak). A to je pak definitivno narušavanje tržišne utakmice i iskrivljanje osnovnih postulata kapitalizma, za razliku od legitimnog popunjavanja ‘rupe’ u ponudi lešinara.

Zašto Wonga uspijeva

15 MINUTA OD ZAHTJEVA DO ISPLATE KREDITA

Jedan od ključnih razloga za naglo širenje poslovanja kompanije osnovane 2006., gotovo idealno prije velikog sloma, jest brzina dostupnosti novca. Njihova tehnologija u stanju je odobriti zahtjev i isplatiti novac u 15 minuta od slanja zahtjeva. Odluku o odobrenju kredita softver donosi na temelju osam tisuća različitih podataka koji obuhvaćaju sve – od uobičajenih kreditnih bodovanja putem analize klijentove stranice na Facebooku do vremena u kojem se spojio na njihovu stranicu i načina na koji se njome koristi. Maksimalan iznos po klijentu je 400 funti na 39 dana, uz najviše 160 funti kamata i naknada. Drugi bitan faktor njihova uspjeha jest, dakako, teška ekonomska situacija i rastuća nesposobnost države da adekvatno zbrine nezaposlene, očuva radna mjesta i pobrine se za poštene nadnice isplaćene na vrijeme. Treći je sporost, neefikasnost i općenita manjkavost ponude konkurencije.