Čačićevi uredi za investitore u nemoći pišu ministrima

CEI i AIK zamišljeni su kao pomoć poduzetnicima da svladavaju birokratske zapreke, no u tim institucijama žale se da su nemoćni. Intenzivno upozoravaju Vladi na takve probleme i tvrde da ih ona sluša. Usprkos tome što su postavljeni da pomažu državi i privatnim investitorima, čini se da voditeljima treba pomoć države.

piše EDIS FELIĆ\[email protected]\n\nTek se sad naziru neke investicije koje prate Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) i Agencija za investicije i konkurentnost (AIK), osnovani u proljeće prošle godine. Te su agencije ili čisti promašaj ili se tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić precijenio u brzini provedbe projekata.\n\nUsporavanje Doduše, još na početku mogle su se čuti priče da SDP-ov dio Vlade, a možda i dio HNS-a Vesne Pusić, nije baš previše mario za strategiju velikih investicija, pogotovo u energetiku, zbog čega te agencije mnogi i danas smatraju Čačićevom ostavštinom. Iako zainteresiranih ulagača ima čak i u ovo zlo doba, oni te agencije očito još nisu prepoznali kao pomoć u rješavanju problema. Uostalom, da je bilo teškoća u radu spomenutih agencija, pokazuje i naknadni osnutak Vladine Radne skupine za poslovnu klimu i privatne investicije potkraj 2012.\n\nInvestitorski buldožeri? Za CEI se pompozno tvrdilo da će privući privatne…”

Page 2

investicije javno-privatnim partnerstvom i da će svaki projekt imati voditelja koji će se poput buldožera probijati kroz šumu propisa kako bi skratio muke investitorima. Ali, ne lezi vraže, kad su u Vladi ‘bubnuli’ iznos od 11 tisuća javnih zgrada koje bi trebale ući u projekt energetske obnove, tek su tad mogli shvatiti s kojim će se dodatnim problemima suočavati. - Nikad se na jednome mjestu nisu prikupili podaci koliko je to zgrada, što je usporilo najavljenje projekta - govori predsjednik UO CEI-ja Josip Borak, nedavno imenovan na tu funkciju umjesto Dragana Marčinka.

**Sluša li država** Ista je stvar s podacima o javnim investicijama, za koje nitko 20 godina nije vodio evidenciju, na jednome mjestu. Sad je to, kaže, riješeno, CEI se ustrojio i trenutačno radi na osam projekata JPP-a, od kojih je najveći gradnja Trga pravde, vrijedan 1,35 milijardi kuna. Za njim vlada najveći interes privatnih investitora, no zbog procedure Borak ne smije reći tko su oni dok ne završi natječaj. Ostalih sedam projekata, vrijednih milijardu kuna, povezano je sa školama, muzejima, bolnicama, Hrvatskim državnim arhivom; u tijeku je samo još natječaj za izbor privatnog partnera za Neuro-psihijatrijsku bolnicu ‘Dr. Ivan Barbot’ u Popovači. Ostale je projekte CEI tek počeo analizirati i zasad čak razna rješenja, odluke i slične dokumente raznih tijela. Slično je u CEI-jevu Sektoru investicija, u kojem su tek na početku projekata povezanih s lučkom upravom, zračnim lukama i Plinacrom te onih LNG-terminala i Jadransko-jonskog plinovoda. Dakle, riječ je o državnim projektima, ne privatnim. Osim toga, u početnoj fazi i ne može se sa sigurnošću govoriti o konkretnim investitorima. Iako ima pet voditelja koji rade na projektima i koji su zaduženi da, među ostalim, rješavaju probleme s administracijom i često nejasnim propisima, Borak se žali da su i sami nemoćni, ali da intenzivno upozoravaju Vlada na takve probleme. Tvrđi da ih ona sluša, no čini se da, usprkos tome što su postavljeni da pomažu državi i privatnim investitorima, voditeljima treba pomoć države. Nije nam udovoljeno da s njima razgovaramo o tome kako konkretno rješavaju probleme.

'I ja mogu pisati ministrima' Slično je u AIK-u, na što nas upozorava naš sugovornik iz Dalmacije koji je želio riješiti problem zbog sporih postupaka. - Zamolio sam ravnatelja Damira Novinića da mi AIK pomogne da preskočim te zapreke, a on mi je odgovorio da će pisati nadležnim u Ministarstvu. Što će on njima pisati, pa to sam mogao i ja? - žali se naš investitor.

Dominić u svoju odbranu ističe da od rujna prošle godine, kad je Agencija počela raditi, prati 80-ak velikih projekata vrijednih gotovo sedam milijardi eura, i to u raznim fazama prve godine na kojoj će se zaposlit više od 9000 ljudi. Tri su projekta ukupnih ulaganja od 90 milijuna eura: francuskog Saint Jean Industriesa, talijanskog Danieli ABS-a te hrvatske DIV grupe - te su tvrtke počele proizvoditi otvorivši pritom 530 novih radnih mjesta. - Još je sedam projekata u visokoj fazi provedbe - kaže Dominić, napominjući da provedbu treba čekati u prosjeku dvije godine. Dodaje da je Vladina Radna skupina za poslovnu klimu i privatne investicije, koja je, rekonsko, kasnije oformljena, od siječnja do kolovoza rješavala probleme s propisima i administracijom na 21 projektu ukupno vrijednog 1,24 milijarde eura, s potencijalnih 2900 novih radnih mjesta. Do sada je uspješno riješeno devet projekata ukupno vrijednih 450 milijuna eura koji će otvoriti otprilike 1600 novih radnih mjesta.

**Ljutiti poduzetnici** No upravo to što je Vlada bila prisiljena osnovati tu radnu skupinu u kojoj su ministri i predstavnici raznih agencija, među ostalima i Novinić, znači da AIK i CEI nemaju buldožere koji će se probijati kroz scile i haribde hrvatskih propisa i administrativnih zasjeda, a ni investitori ih baš nisu prepoznali. Primjerice, direktor požeškog Plamena Vinko Matijević žali se kako jednu građevinsku dozvolu za projekt ulaganja u novu elektroćep i elektronapajanje vrijedan sedam milijuna eura čeka 18 mjeseci. Novom će linijom povećati kapacitete za 30 do 40 posto i zaposlit još najmanje 50 radnika, možda i 90. Silno se ljuti na Ministarstvo graditeljstva i općenito državnu upravu. - Otvaramo i nov projekt vrijedan 12 milijuna eura, no već sad nailazimo na zapreke. Znate što? Jednostavno nema nijednog razloga da strani investitori dođu u Hrvatsku jer svi polude zbog sporosti administracije, nejasnih zakona i parafiskalnih nameta. Osim tih problema drugih nemamo; banke nas prate uz prilično povoljne kamate jer izvozimo više od 90 posto svojih proizvoda. Od državnih ustanova mogu pohvaliti jedino HBOR - govori u dahu Matijević. Kaže da od formiranih agencija njegova tvrtka nema nikakve koristi i da ništa nije pokušavao s njihovom pomoću. Kakvo je stanje u poduzetništvu, ne misli da su imalo pomogle i drugim sektorima. Tako misli i Ilija Tokić, vlasnik Tokić autodijelova, koji kaže da već godinu dana ‘ganja papiriće’ jer ima projekt vrijedan tri milijuna eura u kojem staru građevinu želi srušiti i na njezinu mjestu sagraditi novu. - Drugi projekt u partnerstvu s austrijskom tvrtkom, vrijedan 10 milijuna eura, čekamo već godinu i pol zbog tih istih papirića. Ma dajte, ljudi! Nama ne treba novac, nego zeleno svjetlo da počnemo graditi - rezignirano poručuje Tokić.

**Problem je u referentima** Njegova iskustva pokazuju da su velik problem referenti koji različito tumače propise, u posljednjih nekoliko godina boje se čak potpisati dokument. Bježanje investitora rezultat je i toga. Osobno je, govori, pokušao dovesti Bosh u Hrvatsku, ali ljudi su na kraju otišli u Srbiju i sredinom godine ondje završili projekt vrijedan 20-ak milijuna eura. - Ondje su im dali voditelja kojemu su sva vrata bila otvorena. Tako je bilo i s korejskom tvrtkom - otišla je u Mađarsku iako je u Požegi htjela otvoriti tvornicu guma vrijednu 100 milijuna eura i zaposlit tisuću radnika. Sâm sam je doveo, pokušavao pomoći na sve moguće načine, ali kad ja to nisam mogao riješiti, kako će tek strani ulagači? U svijetu investitori diktiraju tempo, kod nas je obrnuto - ljuti se Tokić i potvrđuje da ni sada ništa nije bolje bez obzira na spomenute agencije.

**Ministarski autoriteti** Na tragu je takva razmišljanja i predsjednik Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore Dino Dogan, koji poručuje da je još mnogo posla pred Hrvatskom. O spomenutim dvjema agencijama izjasnio se diplomatski, tj. da je hvalevrijedna svaka inicijativa za poboljšanje ulagačkog ozračja. Dakle, pohvalio je inicijativu, a ne učinak agencija.

Samo je pet osoba imenovano za voditelje projekata u CEI-ju, a AIK je nemoćan u rješavanju investitorskih problema, može samo pisati ministru. Problemi se moraju rješavati autoritetima ministara eufemistički nazvanih Radna skupina za poslovnu klimu i privatne investicije, što pokazuje da je investicijski zamah daleko. Višedesetljetni nered ne može se riješiti preko noći, no čini se da ulagači još nisu prepoznali Vladine agencije kao potencijalnu pomoć. U suprotnome poduzetnici bi sigurno, a vidimo da ih ima s ulagačkim kapitalom, pohrli na njihova vrata. □