Od HNB-a se sve češće traže aktivniji pristup spašavanju gospodarstva i nekonvencionalne monetarne mjere, poput selektivnijeg pristupa kreditiranju i isključenja valutne klauzule. Dok se financ-ministar Slavko Linić pravi da ne čuje smrtni hropac gusenja poreznog omčom (a to može jer se nitko ne zamara motivima gusenja), ekonomisti su dignuli ruke i okrenuli se drugoj strani novčića. Slučajno ili ne, upravo u vrijeme objave Milanovićevih ‘Smjernica fiskalne politike’ nekoliko se analitičara oglasilo idejom da bi poduzeća s aparata trebala skinuti monetarna politika, kad već fiskalna to odbija. Nimalo ne začuđuje što ekonomist Guste Santini ima ideja kako bi monetarna politika mogla pomoći, no slično sve češće predlažu bankarski analitičari, recimo hipovac Hrvoje Stojić. S obzirom na to da klasično otpuštanje likvidnosti spuštanjem stopa raznih pričuva nije dalo rezultata, traže se nekonvencionalne mjere.
Santini, kao i Mladen Vedriš s Pravnog fakulteta, traži selektivan pristup kreditiranju, Santini i isključenje valutne klauzule. – To nas dovodi do zahtjeva da se umjesto jedinstvene bilance stanja banaka uvedu podbilance. Jedna bi bila kunskog, a druga devizna. Tako bi banke iz kunskih sredstava plasirale kunske kredite, a iz deviznih sredstava devizne – objašnjava Santini.
Takav heretični prijedlog, pokazalo se, u stvarnosti nema izgleda. Ipak, Vedriš inzistira na selektivnim kreditima bez kojih pojedini sektori nemaju šanse. – Temeljni je problem to što novac nikad nije bio jeftin. I s modelima državne pomoći krediti su se na kraju odobrali preko poslovnih banaka, ne HBOR-a, i taj je kapital poduzetnicima bio preiskup. Poljoprivreda ne treba kredite na pet godina, njoj trebaju dugoročni krediti na 15 i više godina, uz jeftin novac, a toga nema bez HNB-ove intervencije – zaključuje Vedriš.
Mogućnost povlačenja takvog poteza u ovome životu zacemtirao je još bivši guverner Rohatinski tvrdnjom ‘da novac možemo bacati iz helikoptera, učinka neće biti’. Lopticu je, peruci ruke, prebacio fiskalnoj politici i poduzetnicima. I Vedriš upozorava na to da je ključ u suradnji svih vrsta politike, fiskalne, monetarne, kreditne, upravo zato da bi poduzetnici napokon mogli dobiti kredit po podnošljivoj cijeni. U suprotnom će banke, unatoč nenaplativim kreditima koji rastu, plivati u likvidnosti koju neće imati tko pokupiti jer je Linić realni sektor iscijedio do kraja.
No Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta itekako se zauzima za aktivniji doprinos monetarne politike. – Neslužbeno najavljenje beskamatno kreditiranje banaka dobar je znak, ali poznavajući domet tih mjera, vjerojatno će utjecati samo na povećanje likvidnosti i stabilnosti bankovnog sustava te održavanje niskih kamatnjaka na međubankovnom tržištu. Ako banke ta sredstva ne iskoriste za kredite poduzećima i stanovništvu, tada u optjecaju neće biti nove količine novca. Programi koji se provode u suradnji s HBOR-om jedna su od relativno dobrih metoda usmjeravanja novca u djelatnosti koje mogu potaknuti rast izvoza, BDP-a i zaposlenosti, ali ako se njihova uporaba ostavi na volju samo bankama, opet ćemo po tko zna koji put zaključiti da su učinci skromni – objašnjava Ivanov.
U transmisijskom mehanizmu monetarne politike izdvaja se, kaže, nekoliko kanala mogućega pozitivnog utjecaja: kanal kamatnjaka i bankovnih kredita u sklopu kojih rast likvidnosti banaka potaknut jeftinim kreditima iz primarnih emisija i otkupom obveznica od banaka djeluje na pad kamatnih stopa na kredite stanovništva, poduzećima i državi. Cilj treba biti rast iznosa odobrenih kredita i raspolažive kupovne moći svih sektora, veća potrošnja domaćih proizvoda, rast ulaganja privatnog sektora, angažman domaćih inputa u proizvodnji, rast zaposlenosti, usmjeravanje na izvoz. Međutim, u dosadašnjoj monetarnoj praksi krediti bankama smatrali su se nepotrebnima (uz opravdanje da je likvidnost visoka, a kamatnjaci na međubankovnom tržištu niski), a visokim kamatama na kolateralizirane kredite bankama HNB je signalizirao da je on samo pružatelj posljednjeg utočišta i da ga pretjerano ne opterećuje što su kamatne stope na državne obveznice na visokoj razini, gotovo istovjetnoj za prekonočni lombardni kredit.