Ona svakako postoji. Vjerojatno se radi o transparentnosti procedure. Premalo je prisustva i sudjelovanja javnosti u nekim fazama projekta u kojima bi se trebalo čuti što javnost misli. Planirana investicija ima cijeli jedan predživot prije nego postane 3D slika u novinama. Osim toga, već godinama do javnosti ne dolaze promišljanja arhitekata ili debate o nekom prostornom problemu, a jedan od mojih zadataka je da se to promijeni. Dakle, svaki projekt koji se događa u Zagrebu, sve što se pokušava razviti trebalo bi propitati. Ponovo treba stvoriti klimu u kojoj građani postavljaju brojna pitanja: zašto je ovo u ovakvome stanju, što je s ovom lokacijom… i da to nastavlja živjeti kroz debatu i razgovor.
Arhitekti su još donedavno kod nas imali status društvene elite, a danas bi se moglo reći da su u društvenoj sjeni. Što je uzrok tome? To bi zapravo trebalo istražiti na kompleksnijem, sociološkom nivou. No, među ostalim, smatram da su arhitekti u jednom trenutku počeli zanemarivati javni, a počeli se baviti partikularnim, privatnim interesom svojih investitora i poduzeća. Arhitekt je zapravo privatni poduzetnik, a djeluje na tržištu koje još nije potpuno razvijeno. Ta neka primarna borba za opstanak arhitekta je dovela do toga da ispuštaju iz ruku mogućnost brige o tome da ta njihova aktivnost ne bude u koliziji s javnim interesom i strukom. A upravo na taj način arhitekti postaju dio intelektualne društvene elite.
Što to, primjerice, Austrijanci rade, a mi ne, da uspješnije podmiruju osobne želje i investicije s društvenim potrebama? Mislim da se razvijena društva i ona koja to nisu (a mi smo negdje na pola) razlikuju po snažnijem i prisutnijem preklapanju javnih i privatnih interesa. U društvima u razvoju javni se i privatni interes potpuno razlikuju. Kada se privatni interes potpuno odvoji od javnog, sam sebi reže granu, ne može sam sa sobom izaći na kraj pa se potom događa kriza i u privatnom interesu. Ako se pak samo koncentrirate na javni interes, onda gubite motor privatnih tvrtki jer one ne vide razlog zašto bi se bavile samo javnim interesom. Dakle, to je preklapanje apsolutno nužno za obje sfere – i ono će se morati početi događati. Ulaganje u urbanizam ono je što je ispred nas. Tek kada tako počnemo promišljati, svima će nam biti bolje. Onda će mnogo malih građevinskih poduzeća raditi, a tako se počinje strukturirati sektor…