Nobel za ekonomiju

Eugene Fama, Lars Peter Hansen i Robert Shiller ovogodišnju Nobelovu nagradu za ekonomiju dobili su za svoja istraživanja financijskih tržišta i kretanja cijena, prije svega dionica i obveznica. Fama vjeruje da su tržišta efikasna i racionalna, Shiller da važnu ulogu ima iracionalno i psihologija, a Hansen je negdje između.

Ako ništa drugo, Nobelova nagrada za ekonomiju, svojevrsni uljez među Nobelovim nagradama naknadno dodan 1968. mimo oporuke Alfreda Nobela, potvrdila je da ekonomija teško može biti egzaktna znanost. Eugene Fama, Lars Peter Hansen i Robert Shiller ovogodišnji su laureati nagrađeni za svoja istraživanja financijskih tržišta i kretanje cijena imovine, prije svega dionica i obveznica, ali sa sasvim oprečnim rezultatima. Dok je životni rad Fame, profesora sa Sveučilišta u Chicagu, temeljen na njegovoj ‘hipotezi efikasnog tržišta’ uspostavljenoj 60-ih godina, odnosno razmišljanju prema kojem su tržišta efikasna i racionalna, profesor s Yalea Schiller došao je do drugačijeg zaključka, prema kojem na tržištu psihologija i racionalno ponašanje igraju važnu ulogu, a cijene dionica ne odražavaju stvarno stanje ekonomije.

Njegovo istraživanje 80-ih pokazalo je nerazmjerni između cijene dionica i dividendi, premda performanse dionica trebaju određivati visinu dividendi, čime je pokazao da očito postoji neefikasnost u ponašanju tržišta. Da je ipak Schiller bio bliže istini moglo se vidjeti u prošlom desetljeću kada je svoja razmišljanja i nalaze primijenio na američko tržište nekretnina, točno zaključivši da su cijene prenapuhane, što je 2008. jasno dokazala. Na kraju je Hansen, također sa Sveučilišta u Chicagu, svojom ‘upćenom metodom trenutka’ potvrdio Schillera zaključivši da se ponašanje tržišta ne može objasniti standardnim metodama temeljenim na racionalnom ponašanju. Drugim riječima, nagraditi tu trojicu istodobno nešto je kao da su Nobela podijelili Milton Friedman i John Maynard Keynes, dva čovjeka potpuno različitih stajališta. No osnove i argumentacija za takav potez ipak postoje.

Nobelova nagrada tako se i ovaj put pokazala pomalo kontroverznom jer je honorirala rad trojice ekonomista, od kojih su dvojica u izravnoj suprotnosti. Fami se donekle njegovu zabluđu može oprostiti jer je svoje teze kreirao u vremenu i okolišu pod okriljem tadašnjega ‘gurua’, inače isto nobelovca Friedman, koji je bio uvjeren u efikasnost i savršenost tržišta koje najbolje zna. U simplificiranoj verziji, Fama je smatrao da investitori odmah uključuju sve relevantne informacije u svoje vrednovanje vrijednosnih papira te da tržišta funkcioniraju racionalno i efikasno.

Recentna povijest uglavnom je demantirala takva razmišljanja, a istraživanja u okviru ekonomije koja su se bavila tom problematikom, i došla do tog zaključka, pokazala su se točnima. Interesantno, Hansen, čiji je model pokazao manjka vost Faminih razmišljanja, pripadnik je istoga onog čikaškog akademskog miljea u kojem su ideje koje je srušio bile najpopularnije, pa slovi kao neka vrsta sredine između te dvojice. Odluka nije prošla bez nagađanja o razlozima u pozadini i prozivanja Odbora za dodjelu Nobelova za politikanstvo. Fama je navodno nagradu trebao dobiti još 2008., te nezgodne godine za njegov osnovni pravac razmišljanja, pa je tada otišla Paulu Krugmanu, poznatom članu suprotnog, kejnezijanskog tabora.

INI ovaj put, za neke barem, stvar nije čista, jer dobiveno priznanje ipak mora dijeliti sa svojim kritičarom Schillerom, u čemu neki iščitavaju kalkuliranje Odbora. Pak, Famin opus je daleko širi i uključuje razne alate koje investitori i danas upotrebljavaju, što vrijedi i za drugu dvojicu, ali nijedan nije ponudio univerzalnu formulu za investitorski uspjeh, kakvu bi svi oni željeli. Ako se razmakne osnovni, najučljiviji dio, sva trojica pridonijela su razvoju ekonomske znanosti i razradila alate i modele kojima se svakako može koristiti ‘dnevna ekonomija’, koliko god neki bili zasnovani na pogrešnim temeljnim pretpostavkama.

Upravo u spomenutom manjku savršenosti leži uporabna vrijednost Faminih razmišljanja – ona su često ipak točna, tržište uglavnom funkcionira više-manje savršeno, samo ne uvijek. A ti rjeđi trenuci kada ne funkcionira, nažalost su i najbolniji za ekonomiju. Konačni dojam je, istini za volju, da Fama pripada prošlom vremenu i pomalo zastarjelim idejama, iako njegov rad nije jednoznačan i zapravo ovisi o kontekstu i kutu gledanja. Može se reći da upravo zato što ‘čisto’ tržište funkcionira savršeno oni koji riskiraju i pokušavaju ga prevariti iskrivljaju njegove efekte. A može se primijeniti i općenitiji pogled, prema kojem su ljudi i tržište jedno, pa prema tome ne može biti govora o savršenosti tržišta. Ljudi, napokon, jesu njegovi kreatori i neizostavni dio, ono ne postoji bez njih. Trendovi moderne ekonomije stoga su skloniji uključivanju psihologije i ljudske nepredvidljivosti u svoja promatranja, zbog čega je Schiller bio neizbježan u ovoj priči.

Fama možda je zadužio ekonomsku znanost i ostavio joj neke iznimno korisne uvide, ali nagraditi samo njega jednostavno bi bilo neozbiljno, nagradio bi se sušinski i empirijski netočan pogled na ekonomiju. Uostalom, Fama je otvoreno odbacio često postojanje tržišnih ‘mjehurića’. Razumljivo je zato uravnoteživanje zasluga Fama s novijim istraživanjima i radom koji ga u velikoj mjeri demantira. Ono što se nije promijenilo u logici Švedske kraljevske banke, odnosno središnje banke, jest da razmatranje ekonomske znanosti postoji samo u angloameričkom akademskom krugu, ili još uže, u američkom. Na svijetu, ako je suditi prema njima, ne postoji relevantna ekonomska ekspertiza izvan Amerike i šačice najpoznatijih tamošnjih sveučilišta, što je ipak teško povjerovati.

Određeni pomak ipak je ostvaren prema općenitijim razmatranjima ekonomije, iako još uvijek daleko od sveobuhvatnog pogleda koji bi se bavio načelnim izgledom današnjega prevladavajućeg ekonomskog sustava. Za razliku od nekoliko prošlih Nobelovih nagrada za ekonomiju, usmjerenih na prilično uska područja poznata manjem krugu ljudi, ove je godine Nobel opet stupio prema nekim fundamentalnim pitanjima ekonomije. Rasprava o možebitnoj savršenosti tržišta svakako je jedna od središnjih, čija aktualnost, imajući na umu posljednjih nekoliko godina, nije upitna.